Nježno roditeljstvo ne znači odsustvo granica: Evo šta ono zapravo predstavlja
Empatija prema djeci ne znači da im trebamo dozvoliti kršenje kućnih pravila. Saznajte kako da postavite jasne granice i sačuvate mir u porodici.
Početak školske godine donosi mnoga nova iskustva, nove drugare, nastavnike, izazove u učenju, a samim tim i pregršt snažnih emocija. Jedno od pogrešnih tumačenja pokreta „nježnog roditeljstva“ jeste da saosjećanje sa dječijim iskustvima istovremeno znači i davanje dozvole da se ne pridržavaju kućnih dogovora i vrijednosti. Saosjećanje sa našom djecom ne zamjenjuje potrebu za granicama i postavljanjem limita, čak i onda kada to dovodi do većih, glasnijih i burnijih emocija.
Ako izbjegavamo postavljanje granica sa djecom samo zato da ne bi osjetila ljutnju ili da nas ne bi voljeli manje, dajemo im previše moći u odnosu, više nego što jedno mlado biće može da podnese. Jasno iznošenje i preuzimanje odgovornosti za limite može pomoći djeci da se osjećaju sigurno, jer mogu da predvide okvire onoga što je dozvoljeno, a šta nije.
U psihologiji postoji koncept „prirodnih posljedica“, što znači da postoji direktna posljedica koju roditelj ne nameće – poput djeteta koje ne obuje čizme za snijeg pa mu se zato smrznu stopala. S druge strane, postoje logične posljedice, koje se nameću poput: „ako udariš sestru, odstraniću te iz prostorije“. Kada komuniciram sa svojom djecom, želim da znaju da mogu osjećati šta god žele, ali to ne znači da mogu da rade šta god požele ili da se kućni dogovori ne odnose na njih. Važno mi je da ih podržim u učenju pravila ponašanja kako bih ih pripremila da budu dobri članovi zajednice, poštujući sopstvene i tuđe granice.
Evo 5 pitanja o kojima vrijedi razmisliti kako biste se osjećali osnaženije i jasniji u tome gdje stojite i kako to da saopštite svojoj djeci.
1. Šta je granica?
Granica je definitivan i jasan opis onoga što je dozvoljeno i načina na koji ćemo odgovoriti na ponašanje koje nije dozvoljeno. Granica se ne tiče toga šta vaše dijete treba da radi; ona se tiče onoga šta ćete vi učiniti ili šta ćete dozvoliti.
Na primjer: „Neću ti dozvoliti da udariš brat/sestru.“ Mnogi roditelji zaboravljaju da koriste „ja“ formu, koja je ukorijenjena u njihovom sopstvenom autoritetu, već se previše fokusiraju na procjenjivanje dječijeg ponašanja, zvučeći poput: „ti ne slušaš, ne treba to da radiš, to se ne radi, itd.“
2. Šta je limit?
Limiti definišu šta je dozvoljeno u određenoj situaciji. Oni su neophodni za djecu jer ona još uvijek nemaju kapacitet za samoregulaciju. Ovo je usmjereno na njihovo ponašanje, a ne na vaše. „Ne možeš da vrištiš u restoranu.“ Često je jezik granica nastavk jezika limita. Na primjer: „Ne možeš da vrištiš u restoranu; ako to učiniš, izaći ću sa tobom i nećemo nastaviti naše veče sa prijateljima.“
3. Da li su kućni dogovori jasni?
Kućni dogovori predstavljaju usmeni kodeks ponašanja kojeg se pridržavaju svi članovi porodice. Razmislite da li postoje jasni i poznati limiti i da li su svi na istoj stranici. Na primjer, nakon što završimo igru, uvijek pospremamo. Nakon večere, sklanjamo svoje tanjire. Kada smo ljuti, možemo udarati u jastuk, ali ne smijemo povrijediti nekog drugog ili sebe. Kada nekoga povrijedimo, preuzimamo odgovornost za to uz naknadno izvinjenje.
Ovi dogovori se mogu razviti sa djecom kao porodična aktivnost, zapisati i odštampati negdje u kući, a korisno ih je formulisati kroz aktivnosti usmjerene na snage koje naglašavaju ono što svi želimo da radimo, umjesto onoga što ne smijemo. Takođe je neophodno da i mi, kao roditelji, pratimo te dogovore. Ako izjavimo da ne smijemo fizički povređivati druge, a onda grubo otmemo igračku od djeteta, šaljemo pomešane poruke.
4. Da li ste postavili granice i pridržavali ih se?
Lako je davati prazne prijetnje, poput: „ako nastaviš to da radiš, nećeš moći da gledaš televiziju.“ Možda ćete ipak dozvoliti televiziju bez obzira na to, jer vama treba predah kasnije tokom dana. Pošto ova prijetnja često dolazi iz mjesta nemoći, može djelovati kontraproduktivno, primoravajući na poslušnost umjesto da gradi kućnu kulturu saradnje.
Razmislite o svojim planovima djelovanja u vezi sa ponašanjima koja nećete tolerisati prije nego što budete iscrpljeni i zapitajte se kakva vam je podrška potrebna da razvijete odlučnost i ostanete pri svojoj riječi. Često ponašanja poput dječijeg vrištanja, govora „mrzim te“ ili moljakanja mogu postati toliko preplavljujuća da prelazimo preko sopstvenih granica samo da bi se negativno ponašanje zaustavilo. Ipak, možemo izgraditi našu „zonu tolerancije“ kako bismo izdržali njihove negativne emocije bez dozvole da one upravljaju nama.
5. Da li limite i granice saopštavate smirenim tonom?
Naša djeca ne obraćaju pažnju samo na ono što govorimo, već i na način na koji to govorimo. Što smo smireniji, to nam više vjeruju (vremenom). Može biti korisno da duboko udahnemo u teškim trenucima kada naiđu, ali i da ih predvidimo i pripremimo se za njih. Na primjer, sa djecom koja se vraćaju u školu, možda bi bilo korisno odglumiti kako bi mogla da se ponašaju na kraju dana.
Ponekad se djeca lijepo ponašaju cijeli dan, a onda svoje nagomilane negativne emocije izbace uveče sa roditeljima, jer se tu osjećaju sigurno. Ovo se zove „kolaps suzdržavanja“. Razmislite o tome kako možete stvoriti okruženje koje ostavlja prostor za više emocija – otkazivanjem unaprijed napravljenih planova koji previše traže od njih, nošenjem užine ili završetkom školskog dana uz igru ili kretanje – istovremeno održavajući očekivanja u vezi sa kućnim dogovorima.
Zaključak
Limiti i granice su neophodni da bi se sve porodične uspomene osjećale sigurno i povezano. Kada su žbice na točku previše labave, točak se ne okreće. Isto važi i za granice: što su čvršće i jasnije, to više protoka postoji u odnosu. Sve emocije su dozvoljene, ali sva ponašanja nisu.
