Šta me je priprema za HYROX u 46. godini naučila o mojim fizičkim mogućnostima
Ulazak u svijet intenzivnog fitnes izazova u četrdesetim godinama donosi neočekivane lekcije o snazi, izdržljivosti i važnosti prilagođavanja sopstvenom tijelu.
Sve je počelo kao običan fitnes cilj, a preraslo je u nešto mnogo više od toga.
Kao i mnogi drugi, bila sam inspirisana energijom i snagom koju sam vidjela kod žena koje učestvuju u HYROX takmičenjima. Bila sam zapanjena time koliko hiljada žena grli ovaj fizički izazov, i nisam mogla a da se ne zapitam da li bih i ja mogla da uradim isto.
Nakon mnogo sezona bavljenja sportom, nedostajao mi je pravi kardio trening, ali oduvijek sam mrzila trake za trčanje. Željela sam da nastavim da pomjeram sopstvene granice, a privukao me je način na koji HYROX kombinuje dvije različite vrste treninga – kardiovaskularnu izdržljivost i vježbe snage sa opterećenjem. Djelovalo je kao savršen odgovor.
Kao mali kontekst o tome kakva je bila moja fizička sprema na početku: preselila sam se u Majami 2022. godine i počela da uvodim tegove u svoju svakodnevicu na smisleniji način. Godine 2024. počela sam da radim sa svojim trenerom, Ešli Damadž, počevši sa treninzima snage prije nego što sam prešla na funkcionalne fitnes treninge sa dodatim kardio elementom.
Mislila sam da sam u životnoj formi, ali nakon što smo Ešli i ja odlučile da se takmičimo zajedno u parovima, stvari su vrlo brzo postale ozbiljne. Mogu sa sigurnošću reći da ova avantura ne bi bila ni približno ovako zabavna ili uspješna bez nje. Evo šta sam sve naučila usput.
Ponovo trčanje (i to iskreno zavoljivo)
Prva stvar na kojoj smo poradili bilo je trčanje. Naše prvo trčanje bilo je na mostu Rikenboker – oko 4,8 kilometara uz ubačene funkcionalne pokrete – i to je bio ozbiljan kardiovaskularni poziv na buđenje. Provela sam 26 minuta u 4. i 5. zoni i dostigla maksimalan puls od 194 otkucaja u minuti. Podaci nisu lagali: mojoj kardio kondiciji bila je potrebna ozbiljna nadogradnja.
Odatle smo prešle na najmanje dva trčanja sedmično, dužine oko osam kilometara, sa pauzom za istezanje na polovini staze. Ono što nisam očekivala jeste koliko ću to zavoljeti. Zajedničko trčanje me podsjetilo na to koliko sam nekada uživala u treniranju sa drugim ljudima, na onaj poseban osjećaj kretanja kroz težak napor rame uz rame. Naši treninzi su postali nešto više: pravi razgovori, iskrena povezannost i bliskost koja se razlikuje od klasičnih klubova za trčanje.
Kao zaposlene majke, često smo izlazile iz kuće već u 5:30 ujutro, što je donijelo novi ritam mojim danima. I ništa me ne uvodi brže u 4. i 5. zonu od trčanja – ono i dalje ostaje najefikasnija kardio disciplina za moje tijelo.
Kako sam prilagodila ishranu za trening
Pripreme za HYROX su značile da moram potpuno promijeniti način na koji unosim gorivo. Povećala sam unos ugljenih hidrata kako bih bila sigurna da moje tijelo ima dovoljno energije, a vodila sam računa i o adekvatnom unosu proteina i kreatina. S obzirom na to da mi je teško održavati ili graditi mišićnu masu, ovo je bilo od suštinskog značaja.
Povećala sam unos kreatina na 12–15 grama dnevno, kombinujući suplemente sa taurinom i fokusom na mozak, dok sam na dan trke dodavala kreatin sa elektrolitima.
Za sve one koji su radoznali: kreatin nije rezervisan samo za učinak u teretani.
On podržava očuvanje mišića, proizvodnju energije, pa čak i kognitivne funkcije, što je razlog zašto ga sve više žena uvodi u svoju svakodnevnu rutinu.
Povreda koja me nečemu naučila
Otprilike dva mjeseca prije trke, Ešli i ja smo napravile simulaciju, prolazeći kroz cijelu trku u uslovima teretane, pri čemu je svaka od nas prolazila kroz sve elemente umjesto da se smjenjujemo kao u parovima. Pretjerala sam i platila cijenu: završila sam sa povredom koljena.
Jedna od stvari koju me je HYROX trening naučio jeste da zahtijeva drugačiju vrstu svjesnosti tijela u odnosu na tradicionalno dizanje tegova. Smjernice za formu nisu toliko usađene, a kada ste umorni i krećete se brzo, lako je preći granicu koju vaši zglobovi mogu da podnesu. Morala sam da promijenim fokus, radeći i sa Ešli i sa svojim kiropraktičarom Dženom na jačanju kvadricepsa i stabilizaciji koljena. To je značilo manje trčanja u sedmicama koje su prethodile trci nego što bih željela.
Ipak, sa 46 godina, prihvatila sam da moje tijelo rijetko može biti u savršenom stanju i to je sasvim u redu. Ovo je jedno od najoslobađajućih saznanja koja sam imala o fitnesu: ne morate biti na 100 posto mogućnosti da biste se pojavili. Samo morate biti voljni da se prilagodite.
Dan trke
Energija u Kongresnom centru Majami Biča bila je naelektrisana. Naš termin je bio u 14:40 časova, što je bilo novo iskustvo za mene s obzirom na to da su moja prethodna takmičenja uglavnom bila jutarnja. Zapravo mi se dopalo što sam imala jutro da se odmorim, odspavam duže i ne osjećam žurbu.
Doživljaj u tunelu prije trke teško je opisati riječima. Nagomilana energija i podrška publike su duboko dirljivi. Stanice su bile tačno onakve kakve sam očekivala (izazovne!), a nakon svake od njih trčale smo krugove oko staze. Prvi krug je uvijek bio krug oporavka kako bi se puls spustio.
Godinama nosim WHOOP uređaj i iako volim podatke koje pruža, tokom trke mi je nedostajao uvid u realnom vremenu. Ne koristim pametni sat (zaista ne želim distrakcije u vidu poruka i poziva), ali me je ovo iskustvo navelo da ozbiljno razmislim o kupovini Garmina.
Prisustvo moje djece značilo mi je sve na svijetu. U našoj porodici se mnogo govori o važnosti kretanja i suočavanja sa teškim zadacima, i važno mi je da vide da ulažem trud. Došla sam bez specifičnog cilja u vezi sa vremenom i završila trku za 1 sat, 27 minuta i 6 sekundi.
Da li smo mogle više? Apsolutno. Ešli i ja smo već obavile dugu analizu nakon trke o tome šta bismo uradile drugačije u vezi sa ishranom prije treninga i kako da budemo strateški pametnije pri izmjenama. Ta analiza je polovina zabave.
Šta nosim sa sobom
Još uvijek nisam sigurna da li ću se ponovo takmičiti, ali znam da želim da zadržim ovaj nivo fitnesa kao način života, a ne samo kao sprint do nekog cilja. Ovako jednostavno želim da živim.
I u svijetu ispunjenom teškim vijestima, bilo je nečeg duboko inspirativnog u tome što se nalazim u prepunoj dvorani sa desetine hiljada ljudi koji su tu da podrže jedni druge. Bračni parovi, paraolimpijski sportisti, trudnice i majke koje su se tek porodile, stariji ljudi, solo takmičari… Bilo je nemoguće otići a ne osjetiti nalet kolektivnog ljudskog duha u toj prostoriji.
To je ono što ću ponijeti sa sobom: podsjetnik da fitnes nije u savršenstvu ili ličnim rekordima. Radi se o tome da se pojavite, prilagodite kada stvari ne idu po planu i pronađete radost u samom procesu – idealno uz ljude koje volite pored sebe.
