Tim istraživača sa Univerzitetskog koledža u Londonu (UCL) nedavno je u žurnalu Current Bilology objavio rezultate istraživanja o uticaju nasnimljenog ljudskog smijeha kao reakciji na vic ili šalu. Naime, 72 volontera je slušalo ukupno 40 viceva sa nasnimljenim smijehom na kraju, nakon poente. Glavni zaključak je jednostavan – svi učesnici u studiji usaglasili su se da su vicevi smješniji kada se na kraju čuje nasnimljen smijeh publike, pogotovo onaj koji je spontan.
„Smijeh utiče na to koliko nam je neki vic smiješan i mislim da je to zato što smijeh predstavlja veoma važan signal za ljude. (Pomoću smijeha) dobijate informaciju ne samo da je nešto smješno već i da je OK da se smijete“, kaže Sofi Skot, profesorka kognitivne neuronauke i vođa tima sa UCL-a.
Tim profesorke Skot je, pretražujući internet, napravio listu od 40 loših viceva i zamolio poznatog stendap komičara Bena fan der Veldea da ih pročita volonterima. Namjerno su izabrali loše fore – uz nasnimljen smijeh na kraju, bilo je šansi da bi se bar neko iz publike nasmijao. Potom su vicevi – ali bez smijeha na kraju – ispričani grupi od 20 studenata, koji su ih onda ocijenili na skali od 1 (nije smiješno) do 7 (presmješno). Njihove ocene kretale su se od 1,5 do 3,75.
Nakon studenata, na red je došla i eksperimentalna grupa od ukupno 72 odraslih (24 sa autizmom), kojima su pušteni vicevi ali sa obaveznim nasnimljenim smijehom na kraju. U nekim slučajevima smijeh je bio potpuno spontan, a u nekim lažiran ili kontrolisan. Eksperimentalna grupa je takođe morala da ocjenjuje viceve ocjenama od 1 do 7. Profesorka Skot i njene kolege kažu da je nasnimljeni smijeh – bilo spontani, bilo lažirani – doprinio povećanju prosječnih ocjena koje su dobili vicevi. I zdrave i osobe sa autizmom bolje su reagovale na spontani nego na kontrolisani smijeh: spontani smijeh je „podizao“ svaku ocjenu za 15 do 20 %, a kontrolisani za oko 10 %, stoji u studiji.
Dok su prethodne studije pokazivale da se smijeh često drugačije procesuira kod osoba sa autizmom, u studiji profesorke Skot jedina razlika među zdravim i učesnicima sa autizmom je u tome što su ovi drugi svih 40 viceva ocijenili kao smešnije kada im se nakon poente doda nasnimljeni smijeh. Jedno od objašnjenja može da bude i to što su tzv. neurotipični odrasli smatrali šale previše djetinjastim i nezanimljivim da bi ih toliko visoko vrednovali, tvrdi tim sa UCL-a.
