Home Historija Kako nam je meka hrana pomogla u izgovoru

Kako nam je meka hrana pomogla u izgovoru

Istraživači tvrde da je promjena u ishrani pomogla našim precima da razviju mogućnost izgovora glasova „f“ i „

U članku Human sound systems are shaped by post-Neolithic changes in bite configuration (“Govorni aparat kod ljudi oblikovan je promenama u zagrižaju nastalim u postneolitskom periodu”), koji je nedavno objavljen u časopisu Science, tvrdi se da je prelazak naših predaka sa tvrde na mekšu hranu doveo do promjena u obliku vilice, kao i do mogućnosti izgovora pojedinih glasova.

Naime, kada su sa razvojem poljoprivrede i obrade zemlje ljudi počeli da jedu prerađenu i samim tim mekšu hranu, poput kaše, variva i jogurta, oblik vilice je polako počeo da se mijenja. Tako je došlo do položaja u kome gornji zubi preklapaju donje (eng. overbite), pa je, u vremenskom rasponu od oko deset hiljada godina, ovo ljudima omogućilo da izgovaraju glasove poput „f“ i „v“ otvarajući im čitav svijet novih riječi i izraza. U pitanju su, dakle, usneno-zubni ili labiodentalni suglasnici, koji nastaju stavljanjem gornjih prednjih zuba na donju usnu. Stručnjaci tvrde i da su oni podstakli diversifikaciju evropskih i azijskih jezika pre oko 4000 godina. Tako su, na primjer, doveli do zamjene protoindoevropske riječi patēr u faeder na starom engleskom prije oko 1500 godina.

Lingvista i jedan od autora studije, profesor Baltazar Bikel sa švajcarskog Univerziteta u Cirihu, rekao je da ova promjena u izgovoru ne predstavlja samo kulturnu, već i biološku evoluciju.

„Jedna od poruka jeste i da na lepezu naših glasova fundamentalan uticaj ima biologija našeg glasovnog aparata. Ovde nije riječ samo o kulturnoj evoluciji“, rekao je Bikel na predstavljanju studije.

Kako bi testirale hipotezu da je drukčiji zagrižaj doprinio razvoju usneno-zubnih suglasnika, Bikel i njegove kolege su napravili biomehaničke modele koji pričaju. Podaci do kojih su došli ukazuju da za izgovor glasova „f“ i „v“ treba 29% manje mišićnog napora kada govornik ima overbite konfiguraciju. Istraživači su potom u realnom svetu tražili dokaze gde su labiodentalni glasovi postali uobičajeniji tokom vremena.

„Tražili smo distribuciju usneno-zubnih suglasnika u nekoliko hiljada jezika i njihovu povezanost sa karakteristikama namirnica kojima se hrane ljudi koji te jezike govore“, objašnjava Damijan Blasi, takođe sa Univerziteta u Cirihu.

Istraživači su potom ustanovili da jezici lovaca-sakupljača imaju tek četvrtinu ukupnog broja labiodentala jezika poljoprovrednog društva, ali su otkrili i da labiodentali mogu brzo da se šire (od toga da ih nema uopšte do toga da postanu uobičajena pojava u roku od 8000 godina od „dana“ kada je došlo do širokog usvajanja poljoprivrede i novih metoda prerade hrane). Do danas su se ovi konsonanti proširili na mnoge jezičke grupe, pa ih tako danas ima u 76% indoevropskih jezika. Bikel dodaje i da što se vilica više prilagođavala, to su ljudi sve više spontano počinjali da koriste „f“ i „v“. Zanimljivo je da su u antičkom Rimu i Indiji labiodentali najvjerovatnije bili statusni simbol, označavajući uravnotežen način ishrane i bogatstvo.

Ipak, autori kažu da je dolazak glasova „f“ i „v“ kao posljedica razvoja novog položaja vilice imao i svoje negativne strane.

„Naše donje vilice su sada kraće, imamo umnjake, veća je gužva [u ustima], a imamo i karijes“, kaže Stiven Moran, koautor studije.