Rat u Jugoslaviji, i sve što je uslijedilo nakon njega, „oslobodilo“ me mladalačke naivnosti i vjere u pravedniji svijet. Ostalo je nešto što bi se moglo nazvati nadom, povremeni, kratkotrajni bljeskovi ushićenja, tragovi koji su godinama postajali sve bljeđi. Takozvana izbjeglička kriza iz 2015. godine, rat u Siriji i migrantska kriza koja ne prestaje, uvjerila me da humanost ne korespondira s napretkom i s lekcijama iz prošlosti.
Razdoblje pandemije oduzelo mi je vjeru u ljudski razum i pokazalo raskošnu moć ljudske gluposti. Naposljetku, ruska agresija na Ukrajinu, vratila mi je traume, potisnute slike devedesetih i zacementirala odluku da je najbolje zatvoriti se u svoj mikro svijet. To mi se činilo kao jedino razumno i moguće rješenje. Pomiriti se s bespomoćnosti, prepustiti se cinizmu. Manje ću očekivati, manje će boljeti. Pravdajući svoju odluku, pitala sam se čemu ikakav napor, aktivizam i nada, kad se nikad nećemo iskobeljati iz ratova, mržnje i nepravde.
A onda me jedne večeri probudio i postidio jedan film, odnosno njegov protagonist. “More Miko“ („Čovjek Miko“) priča je o češkom vozaču kamiona imena Jaroslav Miko koji je postao neumorni aktivist nakon rata u Siriji. Osnovao je udrugu „Česi pomažu“, godinama pokušavao uvjeriti češke političare da prime 50 djece, siročadi iz grčkog izbjegličkog kampa Moria. Odlazio je u Grčku s humanitarnom pomoći, vraćao se i sastančio s češkim zastupnicima, ministrima, tadašnjim premijerom Andrejem Babišom. Uzalud.
Miko je pomagao i romskoj zajednici u Češkoj, agitirao da izađu na parlamentarne izbore, organizirao festivale … Pomagao je ukrajinskim Romima, išao na granicu Ukrajine i Poljske, dovodio romske žene i djecu koje je češka vlada ostavila da spavaju na pločicama željezničke stanice. Istodobno je vlada uz nesebičnu pomoć građana, primila preko 470.000 bijelih Ukrajinaca, i na tome im veliko hvala, ali segregacijom Ukrajinaca na bijele i tamnopute, češka vlada teško sa sebe može skinuti ljagu.
Miko je čovjek nesvakidašnje biografije, moram naglasiti da je po ocu Rom. Rano ga je izgubio, rastao u disfunkcionalnoj obitelji, a u najosjetljivijim godinama bio prepušten sam sebi. Iskusio je i zatvor zbog mladalačke gluposti, ali i životnih uvjeta. S majkom nije imao nikakav kontakt 17 godina, nije mu oprostila ženu Romkinju, jer ona nikada nije oprostila njegovom ocu Romu što ju je napustio zbog druge žene. Kada mu je umro otac, sedmogodišnjem Jaroslavu tužnu vijest obznanila je uz opasku da je sad sretna. Jaroslav Miko izgradio je sam sebe u čovjeka s nesvakidašnjim senzibilitetom, elokvencijom, znanjem, širinom i bez formalnog obrazovanja.
“Nepodobni” Ukrajinci ostavljeni na željezničkoj stanici (FOTO: Facebook/Jaroslav Miko)
Gorespomenuto samo je djelić onoga što Jaroslav Miko svakodnevno radi uz svoj težak posao da bismo se svi mi osjećali boljim ljudima. Pred premijeru filma na svoj Facebook profil napisao je: „Prijatelji, danas sam vam kamionom dostavio mlijeko u centralno skladište jednog trgovačkog lanca, ali navečer ću biti u odijelu na pozornici kina Lucerna u Pragu na premijeri dugometražnog dokumentarnog filma ‘More Miko’. Držite mi fige, imam tremu! Hvala.“
Režiser filma Robin Kvapil kaže da mu se prvi put desilo da se zbliži i sprijatelji s protagonistom filma. Film je snimao četiri i pol godine. Prateći aktivizam Jaroslava Mika izjavio je u jednom razgovoru da je neprihvaćanje sirijske siročadi za njega jedna od najodvratnijih stvari koju je uradila suvremena Češka.
„Nadam se da ćemo tu etiketu skinuti s naroda i zalijepiti je na čelo onima koji je zaslužuju, tadašnjem premijeru Andreju Babišu i ministru unutrašnjih poslova Janu Hamáčeku. Sirijska djeca su imala peh, jer nisu bijela, moramo si priznati da je češko društvo rasističko“, izjavio je Kvapil.
Istodobno i jedan i drugi tvrde da su Česi u principu vrlo solidaran narod, što je očito kad god se dese velike nesreće i elementarne nepogode. Od 2015. godine, međutim, određeni političari osjetili su da na strahu od nepoznatog u češkom homogenom društvu lako mogu zaraditi političke poene raspirujući strah i mržnju prema Arapima i muslimanima općenito. Prednjačio je bivši predsjednik Miloš Zeman koji je o islamu govorio kao o civilizaciji zla, a u vrijeme predizborne kampanje pred izbore 2018. godine cijelu zemlju izlijepio je plakatima i billboardima sa sloganom „Stop migrantima, ovo je naša zemlja“. Miko kaže da mu je to bilo zvono za uzbunu, kao i scena na televiziji kada je ugledao djecu kako leže na ulicama i umiru u mukama nakon kemijskog napada Bašara al-Asada na svoje sugrađane. Jedan od dječaka nalikovao je njegovom sinu. Dva tjedna ga je ta slika proganjala i odlučio je djelovati.
Njegov aktivizam nije prošao neopaženo kod mrzitelja. Supruga nije izdržala pritisak, dobacivanja i vrijeđanja na ulicama malog mjesta. Razišli su se. Ostao je sam s najmlađim sinom. Kad bi odlazio u izbjeglički kamp u Grčku, uzimao je slobodne dane i vodio sina sa sobom. Situacija se bitno promijenila kada mu se nakon godinu dana supruga vratila.
U filmu je sjajno prikazana njegova donkihotovska borba s političarima. Sraz humanosti, entuzijazma i dobra s pragmatičnošću i proračunatošću, pa i naposljetku sa zlom. Jaroslav kaže da se nakon brojnih sastanaka izliječio od naivnosti kada su političari u pitanju. Smatrao je da kad se nešto kaže iza zatvorenih vrata i kad se da riječ, posebno ministarska i premijerska, da to nešto vrijedi.
Nakon pada Babišove populističke vlade došla je nova koalicijska u kojoj su istaknuta mjesta zauzeli i neki političara koji su podržavali Jaroslava i inicijativu „Česi pomažu“ u naporima da se sirijska siročad i djeca bez pratnje iz jezivih izbjegličkih logora prebace u Češku gdje se preko 250 obitelji prijavilo da će ih prihvatiti. Jaroslav se nadao da će novi ministar unutarnjih poslova Vít Rakušan, s čijim se članovima stranke STAN borio za istu stvar, osvjetlati obraz Češkoj. A onda je uslijedio hladan tuš. Jaroslav kaže da je nakon sastanka s ministrom Rakušanom shvatio da političari karakterno mogu biti dobri ljudi, ali da je to nedovoljno, da im nedostaje odvažnost u donošenju odluka. Ministar mu je rekao da obiđe sve ostale ministre i šefove koalicijskih stranki i da mu se javi nakon dobivanja njihovog pristanka, da će to dati na vladu kada bude siguran da ga nitko neće sabotirati. Ministar se u novoj poziciji jednostavno uplašio javnog mišljenja, a što bi rekli Jaroslav i Robin – nije na vozaču kamiona da radi posao ministra.
A onda je počeo rat u Ukrajini i novi izazovi za Jaroslava.
Tko god ga je upitao da li je izgubio nadu i osjetio poraz nakon toliko truda, Jaroslav bi odgovorio da je poraz što češka politička elita nije prihvatila djecu, ali da se on ne osjeća poraženim, jer je tema ostala u javnom prostoru, činjen je stalni pritisak medija da se političari o tome izjašnjavaju. Grčka nema institut pravne zaštite djece, ne postoji ni mogućnost udomiteljstva, pa su djecu na koncu preuzele druge države, dijelom zahvaljujući i Jaroslavu i njegovim pregovorima s uredima u Grčkoj i govoru u evropskom parlamentu.
Režiser Kvapil nakon premijere istaknuo je da naslov filma na romskom znači „Čovjek Miko“, ali da na engleskom znači „više Mika“, te da nam treba puno više takvih ljudi. U Češkoj će ih sigurno trebati u kontekstu odnosa prema migrantima i prema Romima. Jana Zwirtec Hamplova, senatorica, zvijezda dezinformacijske i desničarske scene nedavno je za parlamentarnom govornicom izjavila kako je, doduše, krasna zamisao da i romska i češka djeca idu u istu školu, ali da je to u praksi neostvarivo „jer bismo naštetili onoj djeci koja nisu navikla na određenu etničku pripadnost“. Na ovu rasističku bljuvotinu reagirao je u Češkoj svatko s imalo ljudskog dostojanstva, ali to je nedovoljno. Jaroslav Miko smatra da imunitet za političke izjave ne služi i ne može služiti nekažnjenom širenju rasizma i mržnje, jer takve fašističke i opasne izjave nemaju ništa s političkim nazorom.
Poslije projekcije filma pitala sam „Čovjeka Miku“ odakle crpi nadu, entuzijazam i energiju da ne posustane. Nasmijao se, slegnuo ramenima i rekao da ga to čini boljim čovjekom, i sretnijim. Jaroslav je pravi nasljednik tradicije humanizma predsjednika Tomáša Masaryka i Václava Havela. Potonji je jednom rekao, i to treba stalno ponavljati, kako nada nije optimizam da će nešto dobro završiti, već uvjerenost da to što radite ima smisla, bez obzira na to kako će na kraju ispasti. Kako bi rekla Boba Đuderija – činiti dobro jer je to jedini smisao u besmislu, činiti dobro radi samog dobra. I to je režiser majstorski prikazao.
Posljednja scena u filmu prikazuje Jaroslava kako sjedi za volanom, ulazi u autopraonicu, na haubi mu velikim crvenim slovima piše “crkni”, otpozadi „izdajnik“. Dođe ti da svisneš. A on ne odustaje. I nemaš što reći, nego mu zahvaliti, čvrsto stisnuti ruku i o njemu pisati i govoriti. Cijela dvorana je nakon filma pljeskala stajući na nogama. Svi mi prisutni dobili smo transfuziju ljudskosti.
Sofija Kordić (Lupiga)
(Kliker.info)
