O tradiciji zajedničkog i lijepog u našim religijama iz godine u godinu svjedoče jedan fratar i jedan sufija. Posljednjih godina derviš Salem Šehović tokom mjeseca ramazana u Vukeljićima kod Fojnice ugošćuje fra Mirka Majdandžića, gvardijan samostana u Fojnici. Oni su svoju priču podijelili sa čitaocima i gledaocima N1.
Ove godine poseban interes za iftare i susrete koje organizujete?
Fra Mirko: Ono što se meni čini – kada Salem organizuje, mene pozove i ja dođem – – mislim da je ovo zanimljivo jer ljudi tu vide sebe. Većina Bosne i Hercegovine je na tragu nas dvojice samo to ne mogu pokazati. Ljudi u duši su prijatelji jedni drugima, pogotova ako čovjek kaže da je vjernik – musliman, katolik, pravoslavac ili Židov, pa i oni koji kažu da su nevjernici. Kod svih ljudi ima te dobrote. Salem pozove i ja dođem. Ove godine je bilo zanimljivo što sam prvi put upalio taj top. Kako bi rekli, počeo je iftar sa tim pucnjem. Ljudi tu vide dobrotu i sličnost. Naš zadatak je širiti dobrotu, praviti mostove među ljudima i zajednički putovati. Možda su nam putevi različiti, ali nam je zajednički put našem Stvoritelju.
Salem: Svevišnji Gospodar, koji nas je stvorio, dao nam je u amanet da svaki posao počinjemo sa Bismillom – “Bismillahir-Rahmanir-Rahim” (U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog). Ako je Uzvišeni Gospodar neba i Zemlje milostiv zašto i mi da ne budemo milostivi kao obični ljudi? Mi Bogu nismo plaho potrebni, ali nas je stvorio zbog naše misije do određenog trenutka. Allah je nama potreban i zašto onda da ne dijelimo milost kada je Bog milostiv? Što kaže fra Mirko, Bog je nas sve stvorio i dao nam različite puteve da se takmičimo ko će biti bogobojazan Uzvišenom Stvoritelju. Svi ljudi, kako je dobro fra Mirko kazao, ovakvi su, uglavnom isto razmišljaju, ali možda nemaju mogućnost da dođe njihova priča. Nama su poplave i velike katastrofe pokazale da su ljudi ujedinjeni, a možda u ovo posljednje vrijeme i mediji manje utiču na to da priča običnih ljudi dođe u javnost.
Šta nama kao pojedincima nedostaje da ovaj naš kolektiv i zemlju učinimo još ljepšom?
Fra Mirko: Kako kažem u crkvi, prvo ako hoćeš da učiniš nešto u nekom prostoru treba prije svega ljubav. Neću da kažem da nema ljubavi, ali je nema dovoljno. Ta ljubav prema Bosni i Hercegovini se ne pokazuje samo u priči. To se vidi u svakodnevnim poslovima, ako uzmeš kesu i baciš je kroz prozor sve si tad prekrižio. Kad bi mi imali malo više hrabrosti, a sjećam se sa koliko su energije radili moj čača ili Salemov babo. Mi ne radimo ni sa 30 posto snage koliko su oni radili. Kad bi mi samo radili sa istim žarom – kakva Njemačka. Ne bi nam ništa trebalo. Ono što mislim da je još važno, možda nekima se neće svidjeti ova rečenica, fali nam fundamentalizma. Mi smo tom pojmu dali negativno značenje. Kad kažeš za nekoga da je zaostao i opasan kažeš da je fundamentalista, a fundamentalista je čovjek koji čuva svoje temelje.Ako nemaš temelja kuće džaba si gore zidao. Gube se vrijednosti koje se ne smiju izgubiti poput vrijednosti prijateljstva, vrijednost ljubavi prema Svevišnjem i ljubavi jednih prema drugima, poštovanja porodice i komšiluka… Znam da se trendovi mijenjaju, da je novac nešto što je važno, naravno, ali ne može sve biti na prodaju i ne može se sve kupiti. Ti naši preci, stariji imali su mnogo više hrabrosti i imali su mnogo više pouzdanja da svijet nije bez smisla, da smisao daje Onaj odozgor.
Mislite li da toga imate u manjim zajednicama?
Fra Mirko: “Obični”, da ih tako nazovem pod navodnicima, ljudi žive i dalje takav život. Kad se ode u neka sela koja su mješovita, iako je bio rat i činilo se ružnih stvari, vraća se to i ljudi nisu dali da se izgubi taj odnos komšiluka i susjedstva. Bliži su oni jedni drugima nego nekom katoliku iz Zagreba ili muslimanu iz Turske.
Salem: Moje mišljenje da obični ljudi su ustvari mali ljudi, jer nas je Bog stvorio da mu budemo pokorni, i tada postajemo veliki. Jedan od glavnih razloga za uspjeh je da ovo društvo, i ova zemlja, pripada svakom čovjek koji je tu rođen i koji tu živi. Moja poruka svakom čovjek je da nikada ne treba dozvoliti da između njega i Svevišnjeg Gospodara, Allah dž.š., bude posrednik. Čovjek kada je na namazu on je bukvalno u razgovoru sa Allahom, ljudi su se udaljili od praktikovanja vjere. I ako naši građani budu imali svoj stav, da ne dolaze preko drugih ljudi do pozicije, i da misle svojom glavom, onda će doći do blagostanja u ovoj zemlji. Sve dok neko za njih bude govorio mi ćemo uvijek biti tu (u ovoj situaciji).
(Kliker.info)
