Lana Lekić majka je troje djece – jednog biološkog, dvoje usvojenih. Želja za usvajanjem pratila je još od studentskih dana, a nakon što je rodila sina sačekala je koju godinu pa se upustila u taj proces. Uspješno je prošla komplikovane procedure, a na međunarodni dan porodice za N1 govorila je o tome zajedno sa Malikom Garibijom, direktorom SOS Dječijih sela Bosne i Hercegovine.
Majčinstvo kao životna misija: “Zagrljaj mijenja sve”
Lekić je sada univerzitetska profesorica i poduzetnica, a još tokom studija radila je za nekoliko humanitarnih agencija te je, između ostalog, obilazila i domove za nebrinutu djecu. Tokom susreta s njima, već tada je samoj sebi obećala – u bilo kom pravcu njen život išao da će jednog dana usvojiti barem jedno od te djece i na taj način spasiti ga života u kojem nema zagrljaja.
Govoreći za N1 majka Lana je kazala da nam i danas najviše fali upravo zagrljaja.
“Mislim da vrlo malo komuniciramo sa svojom djecom. Mislim da smo nekako u velikom nedostatku i tih zagrljaja i podrške i to je ono što je mene oblikovalo. Vidjela sam djecu koja to jednostavno ne dobijaju. Jako je važno da brinemo o djeci i to je moja misija. Da se s njima u životu igramo, da im pružimo ono što im najviše treba, a to nisu skupi pokloni, silne edukacije i radionice već naša blizina i topli zagrljaj. To je bilo nešto čime sam se ja vodila i kako sam zapravo ušla u taj proces da nekom djetetu pružim ustvari taj porodični način života”, započela je priču za N1.
Komplikovane procedure i četiri godine neodustajanja
A u toj želji došla je na red “borba sa procesom usvajanja” koji je bio nešto komplikovaniji od očekivanog. To je, ipak, nije spriječilo u namjeri.
“Iskreno, jako je zahtjevan. S jedne strane, kažem da to jeste dobro zato što vas očvrsne zapravo u vašoj ideji, želji i motivaciji jer u tom procesu mislim da posustaju oni koji nisu do kraja sigurni u svoje odluke. S druge strane, izuzetno je komplikovano u smislu tog silnog čekanja, odbijanja, načina kako se nosite s tim odbijanjem kada vam dolaze plave koverte u kojima je navedeno kako jednostavno nema djece koja su raspoloživa za usvojenje, da niste pravi odabir za njih i da vam onda to isto kažu i kada odete na intervju i još dodaju da su za to odabrali nekog drugog. Sve su to stvari s kojima se u biti trebate naučiti nositi, to nije svakom jednostavno, ali ja sam stvarno bila nepokolebljiva u odluci da idem do kraja i da je to nešto za šta ja živim. To je moj prioritet”, dodala je.
U periodu kad se odlučila na ovaj korak sa suprugom je već imala sina. Odlučili su se da usvoje dijete i u njihov dom je stigla djevojčica dok je još bila beba. Međutim, tu nisu stali pa su onda postali i hranitelji dječaku kojeg su kasnije i usvojili pa je nakon tog procesa postao i punopravni član njihove porodice.
“Kada smo se odlučili usvojiti dijete nije nam bilo bitno da li je to djevojčica ili dječak i to jeste najvažnije da srcem želite, a ne da birate i boju kose i očiju jer sam vidjela da se i to dešava. Mi zaista nismo imali takvih ‘uslova’, birali smo srcem i kada je riječ o papirologiji za usvajanje ona je vrlo jednostavna. Vi imate vrlo jasno napisano koju papirologiju trebate prikupiti, predstavnici Centra za socijalni rad dolaze do vas, urade uvide u dokumente i sve ono što ste vi naveli te kontaktira i neke vaše kontakte koje ste također vi predložili kako bi s njima provjerili kakva ste osoba. To se zove tzv. obrada. Nakon te obrade šaljete svoju dokumentaciju u sve Centre za socijalni rad u Bosni i Hercegovini nebitno iz kojeg grada dolazite. I nakon toga čekate da vam se jave ti centri i da vam kažu da li ima ili nema djece za usvajanje. Oni su u jednom vremenskom periodu dužni poslati vam taj odgovor i u biti to je to. Međutim, lično sam obilazila Centre za socijalni rad da se predstavim jer smatram da je ‘živa riječ’ puno bolja od pisma, a i ono koje napišete treba biti nešto što je istinski vi jer emocija koju na taj način pošaljete ljudima se stvarno prepoznaje i to su ljudi zaista i prepoznali”, istakla je naša sagovornica.
Dodala je da su ove procedure u njenom slučaju trajale četiri godine.
“Nekad vam je teško i krivo, ali u svim tim trenucima vi ne odustajete i to je najvažnije”, dodala je.
U BiH oko 1.400 djece bez roditeljskog staranja
Shodno navedenom, interesovalo nas je koliko se procedura u kojoj je njena porodica postajala hranitelj jednom djetetu razlikovala od usvajanja?
“Bila je dosta brža i jednostavnija, ali isto tako morate biti svjesni razlike između hraniteljstva i usvajanja. Obje priče su jako lijepe i tako je i hraniteljstvo jedan divan oblik i način pomaganja djetetu, ali morate biti spremni na stvari koje vas čekaju”, dodala je Lekić.
Za hraniteljstvo se inače kaže da je nekako najbliže konceptu prave porodične brige, a Garibija je ovu temu nastojao približiti navodeći šta predstavlja najveće probleme u ovom procesu?
“SOS Dječija sela su prije više od 70 godina nastala na obliku porodične brige o djetetu – da svako dijete treba odrastati u porodici. Ako neko dijete ne može odrastati u biološkoj porodici, da onda pokušamo kreirati neke zamjenske kako bi imalo to porodično okruženje i kako bi imalo neku SOS majku ili hranitelja ili alternativne braće i sestre i kako bi se razvijalo u takvom okruženju koje je najzdravije za njega. Danas radimo sa djecom na različite načine, nastojimo sačuvati i biološke porodice kroz preventivne programe, a za onu djecu za koju to nažalost nije moguće onda kreiramo alternativne porodice. Mi nemamo dovoljno kapaciteta u okviru SOS sela kako bismo obuhvatili svu djecu, a naša misija je da svako dijete ima porodicu pa smo se kao organizacija i sami okrenuli trogodišnjem strateškom ciklusu jačanja hraniteljstva”, naveo je Garibija pa dodao.
“Trenutno u BiH imate oko 1.400 djece koja su bez roditeljskog staranja i imamo nešto manje od 600 hraniteljskih porodica. Većina od ovih 600 su zapravo srodne hraniteljske porodice (dedo, nana, tetke…), a imamo i nesrodničke hranitelje kojih je manji broj trenutno. Mi u ovom momentu nemamo dovoljan broj hraniteljskih porodica. Imamo ljude koji su spremni biti hranitelji, ali mi nismo uspjeli do njih doći. Nismo im uspjeli prikazati koncept hraniteljstva i ovo o čemu je Lana pričala da to nije toliko težak proces i komplikovan. Ima zapravo ljudi puno u BiH koji su spremni da otvore svoja vrata i srce i prime jedno, dvoje ili više djece kako bi se brinuli o njima”, naglasio je Garibija.
Pojasnio je da postoje određeni sistemski problemi, ali i načini da se taj sistem ubrza i poboljša.
“Mi trenutno intenzivno radimo i sa federalnim ministarstvom kako bismo povećali i broj edukacija. Ove godine smo organizovali dvije dodatne, organizovat ćemo još četiri mimo ovih koji idu redovno kroz sistem kako bismo povećali taj broj. Podaci, ne samo za BiH, nego globalno pokazuju da svugdje nedostaje podrška hraniteljima i zbog toga smo otvorili dva centra za podršku hraniteljskim porodicama – jedan u Sarajevu i jedan u Tuzli. U Tuzli smo se ove godine fokusirali na specijalizirane hraniteljske porodice, a u Sarajevu na tradicionalnim porodicama, ali to je samo početak, planiramo u narednoj godini povećati i kapacitete ovih porodica. Za sada podržavamo 40 hraniteljskih porodica sa više od 60 djece. Za narednu godinu planiramo otvoriti još četiri takva centra u Mostaru, Zenici, Krajini i Srednjoj Bosni te nam je cilj uključiti još 200 hraniteljskih porodica. Vrlo predano radimo na tome da hraniteljske porodice imaju tu vrstu podrške kao SOS porodice kako bi se mogli nositi da svim izazovima koje donosi odgajanje još jednog djeteta”, pojasnio je.
Kako postati hranitelj?
Naša sagovornica Lana Lekić je navela da o ovoj temi nije jednostavno javno pričati.
“Ni meni ni djeci danas ili sutra koja će slušati sve to. Poenta mog javnog pričanja svega toga jeste da pokažem da je usvajanje jedan divan proces koji preporodi i dijete i vas”, dodala je navodeći da su zbog odluke o usvajanju izgubili i mnogo prijatelja koji su ih osuđivali misleći da ta djeca dolaze iz porodica sa kriminalnim dosijeom i sl.
Garibija je pojasnio dalje koji je prvi korak kada se porodice odlučuju na hraniteljstvo šta da urade i kome da se jave.
“Prvi korak je da nazovete Centar za socijalni rad i kažete da želite postati hranitelj. Centar za socijalni rad vas uključuje u edukaciju, a prije toga se vrši provjera da li možete biti hranitelj. Većina nas to može i nisu zahtjevi toliko velik. Ukoliko možete biti hranitelj i prođete edukaciju onda čekate da Centar za socijalni rad smjesti dijete u vašu porodicu i da onda brinete o njemu. To je privremeni oblik brige i ne usvajate njega već se brinete o njemu dok se ne nađe neko konačno rješenje. Idealna je varijanta kada se situacija u biološkoj porodici popravi pa se dijete tu vrati. Također, važno je istaći da među hraniteljima i djecom trajno ostaju veze”, zaključio je Garibija.
Oba sagovornika su na kraju savjetovala svima onima koji se žele okušati u procesima bilo usvajanja ili hraniteljstva da ne odustaju od te namjere bez obzira na prepreke na koje će naići u tim procesima.
(Kliker.info-N1)
(Kliker.info)
