Austrijski psihijatar Viktor Frankl napisao je psihološke memoare pod nazivom “Zašto se niste ubili”. Kroz lična i iskustva drugih logoraša Aušvica predstavio je svoju teoriju logoterapije po kojoj je smisao, a ne uspjeh ili sreća, sila koja pokreće ljudski život.
On piše: Ljubav je čuvar smisla: Smisao može doći iz različitih izvora, ali ni jedan nije snažniji od ljubavi. Frankl piše da je u rovovima Aušvica doživio istinu starog klišea da ‘sve što ti je potrebno je ljubav‘. Misli o voljenima, Frankl piše, pružaju čovjeku osjećaj blagostanja makar na trenutak, čak i kada mu ništa više nije ostalo.
Život zahtijeva smisao za humor: Duže biste mogli živjeti uz duhovitog čovjeka nego uz bogatog. Frankl vjeruje da birajući smijeh i smisao za humor, više nego bilo šta drugo nam može pomoći da se ‘izdignemo iznad svake situacije’. On objašnjava da su zatvorenici pronalazili male momente slobodnog vremena tokom kojih bi pričali viceve i smijali se.
„Pokušaj humora i posmatranja svega u humorističkom svjetlu stvara vještinu koja se zove umjetnost življenja“. Uspjeh i sreća nisu kraj i nemaju kraj: Frankl je žalio činjenicu da savremeno društvo sebe opisuje kroz dostignuća, što umanjuje vrijednost onih koji nisu nužno toliko uspješni i srećni kao drugi.
Njegov savjet za srećan (i uspješan) život, jeste da se ne juri za uspjehom, već umjesto toga treba posvetiti sebe nečemu većem od nas samih, i pustiti uspjeh da nas prati kao neizbježan nusprodukt tog zalaganja. „Ne ciljajte ka uspjehu. Što više ciljate i od njega pravite metu, više ćete ga mašiti.
Jer uspjeh, kao i sreća, se ne mogu pronaći, oni moraju nastati, a oni nastaju samo kao posljedica lične posvećenosti razlogu većem od samog čoveka ili kao nusprodukt nečije potpune predaje drugoj osobi. Sreća mora da se desi, a isto važi i za uspjeh, morate da dozvolite da vam se dese tako što nećete misliti o njima“.
