Savremena nauka o nervnom sistemu nam definitivno mijenja način na koji promišljamo o sebi. Ljudima je jako teško da shvate ideju da je naše namjerno, voljno ponašanje rezultat fizičkog sistema, tj. mozga. Ukoliko fizički procesi već određuju našu aktivnost, kako tu onda može biti slobodne volje? Kako onda možemo biti odgovorni za sopstveno ponašanje? Zar ne možemo jednostavno da kažemo: „moj mozak me je natjerao da to uradim“?
Dokaze o nepostojanju slobodne volje je teško ignorisati. U klasičnom eksperimentu iz 1982, psiholog Bendžamin Libet sa Univerziteta Kalifornija u San Francisku, zamolio je ispitanike da sjede neko vrijeme i da u jednom trenutku, kada oni to žele, pomjere prst. Prema snimcima aktivnosti mozga, Libet je registrovao signal – ono što je nazvao potencijal spremnosti, koji se zapravo javio nekoliko desetina sekunde prije nego što su ispitanici prijavili da žele da pomjere prst. Dakle, njihov mozak je bio spreman i prije nego što su ispitanici bili svjesni toga, iz čega, prema Libetu, logično slijedi da slobodna volja ne postoji. Dugo potom, čak i oni koji su kritikovali rad profesora Libeta, nisu pokušavali da opovrgnu tu tvrdnju: da je potencijal spremnosti zapis plana mozga o spremnosti na reagovanje.
SMRT SLOBODNE VOLJE
Trideset godina kasnije, 2009. godine, dugogodišnji skeptici Libetove interpretacije, Jef Miler i Džudi Trevena sa Univerziteta Otago u Dunedinu na Novom Zelandu, pokušali su da putem sličnog ekpsperimenta dokuče šta je to što pokreće potencijal spremnosti. Oni su takođe koristili elektroencefalografiju (elektrode na skalpu), ali su svoje ispitanike, umjesto da ih puste da sami odluče kada da reaguju, Miler i Trevena zamolili da sačekaju na zvučni signal, i potom odluče da li žele, ovoga puta da pritisnu dirku. Njihova pretpostavka je bila ta da bi potencijal spremnosti trebalo da bude veći poslije zvučnog signala kada ispitanik odluči da pritisne dirku ukoliko je Libetova interpretacija istinita.
Budući da je potencijal spremnosti bio prisutan prije nego što su se ispitanici odlučili na reakciju, nivo signala je bio isti bez obzira na to da li su odlučili da pritisnu dirku ili ne. Miler je zaključio da potencijal spremnosti jedva može biti znak da je mozak fokusiran, ali da ne može biti indikator da je odluka donijeta. Drugim riječima, ništa ne kazuje da je mozak bio spreman da reaguje. Ali šta to zapravo znači, ni oni nisu bili sigurni.
POMIJERANJE GRANICE
Kako to mozak zapravo spontano reaguje? Aron Šurger i njegov tim iz Nacionalnog instituta za zdravlje i medicinska istraživanja u Sakleju, u Francuskoj, pozabavili su se ovim pitanjem. Nakon niza eksperimenata i mjerenja, pokazali su da je zapravo potencijal spremnosti jedna vrsta neuronskog šuma koji nema direktno veze sa načinom donošenja odluke. Šurger ističe da postojanje procesa pre-svjesne odluke ne mora nužno da utiče na samu odluku. To tako izgleda samo zbog prirode spontane aktivnosti mozga. Što ujedno znači da ni sam Libetov eksperiment ne moramo posmatrati kao dokaz protiv postojanja slobodne volje.
Pitanje slobodne volje je svakako filozofsko i zadivljujuće. Ali u praktičnom smislu, ono je gotovo beznačajno. Paradoksalna situacija je neizbježna. Naša sigurnost može biti uzdrmana onda kada imamo dokaze o njenom nepostojanju, ali samo nakratko. Čak i oni koji je poriču ponašaju se kao da je imaju. Mi možda nemamo sposobnost slobodnog odlučivanja, ali smo odlučili da je imamo.
Istraživači su definitivno napravili važan prvi korak ka razumijevanju načina na koji donosimo odluke, i ka otkrivanju naizgled produžene kaskade nesvjesnih procesa koji prethode svjesnim odlukama koje donosimo i nazivamo „slobodna volja“. Oni su, dakle, započeli sa istraživanjem jednostavnih procesa donošenja odluka, i ti rezultati su definitivno dobra osnova za neke hipoteze i testiranja procesa donošenja složenijih odluka. Mnogi naučnici su već uveliko koncept „slobodne volje“ zamijenili konceptom racionalnosti – mi naše akcije biramo na osnovu praktičnog sistema rezonovanja. A razlika između racionalnosti i uma kao fizičkog sistema zapravo i ne postoji. Slično je i sa kompjuterom – to su racionalni fizički sistemi, takođe!
