Kako su se mladi voljeli prije 100 godina: Od strogih pravila do ludih dvadesetih
Zaboravite na aplikacije za upoznavanje i dopisivanje. Prije tačno jednog stoljeća ljubavni sastanci su izgledali potpuno drugačije, a pravila su bila stroga.
Vratite se na trenutak u 1926. godinu. Sve je u znaku glamura i nove energije, ali nedostaje vam posebna osoba s kojom biste to podijelili. Osjećajući se usamljeno, posežete u džep hlača za pametnim telefonom kako biste pregledali profile; međutim, aplikacije još uvijek ne postoje, mobilni telefoni biće izmišljeni tek decenijama kasnije, a vi vjerovatno nosite elegantne hlače, dugu suknju ili haljinu.
Pa, kako se uopće tražila srodna duša u to vrijeme?
Mnogo prije nego što su ljudi preuzimali aplikacije za upoznavanje i slali poruke, romansa se oslanjala na strogo udvaranje i prisustvo pratilaca kako bi se očuvali ugled i čednost – sve do burnih dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Udvaranje prije Prvog svjetskog rata
Prije završetka Prvog svjetskog rata, zabavljanje kakvo danas poznajemo praktično nije postojalo. Roditelji su usmjeravali svoju djecu prema potencijalnom partneru, a proces udvaranja bio je izuzetno strog. Udvarač, kojeg bi prethodno odobrili roditelji djevojke, ostavio bi svoju vizitkartu na njenom pragu kako bi dao do znanja njoj i porodici da namjerava da se udvara (odnosno da provodi vrijeme upoznajući je).
Ako bi roditelji bili zadovoljni njegovim naporima, pozvali bi ga u svoju kuću na “nadgledanu” posjetu kćerki. Sam susret bi se sastojao od toga da djevojka zabavlja mladića sviranjem klavira ili plesom. Udvarač bi potom redovno dolazio u posjete, donosio poklone svojoj izabranici i njenoj porodici, da bi na kraju par počeo odlaziti u javne izlaske… naravno, uz prisustvo pratioca (čaperona). To se nastavljalo sve dok mladić ne bi zatražio od djevojčinog oca dozvolu za prosidbu, a porodica procijenila da je finansijski sposoban da se brine o njoj.
Ovo je bio uobičajeni proces koji je vodio do braka tokom cijelog 19. i u ranim decenijama 20. stoljeća.
Ljubavni život u burnim dvadesetim
Rat je završio 1918. godine; žene su izborile pravo glasa 1919. godine, u velikom broju se uključile na tržište rada, i cijelo društvo je procvjetalo s dolaskom dvadesetih godina.
Potencijalni udvarači su sada zvali svoje partnere telefonom, a novi, zatvoreni automobili pružali su mladima više privatnosti – što je bila karakteristika koja je ozbiljno brinula stariju generaciju. Pronalaženje partnera postalo je manje stroga bračna strategija, a više ležerna društvena aktivnost.
Kina i plesne dvorane postajale su sve popularnije, pružajući savršeno okruženje za opušteniji susret. Prema historijskim zapisima, pripadnici više i srednje klase družili su se čak i u vozovima, budući da su željezničke kompanije nudile vagone sa restoranima, salonima i prostorima za ples uz živu muziku.
Ponekad se sastanak sastojao jednostavno od vožnje automobilom i usputnog zaustavljanja u lokalnoj slastičarni. Kako je posjedovanje automobila među mladima raslo, potreba za pratiocima je opadala, čime je tradicionalno udvaranje polako nestajalo.
Utjecaj gradova i promjena zakona
Gradovi su doživljavali pravi procvat jer su mnogi napuštali seoske sredine u potrazi za uzbuđenjima urbanih centara, gdje je upoznavanje novih ljudi bilo znatno lakše i opuštenije.
Dok su se na selu i dalje cijenila tradicionalna pravila, gradski stanovnici su smatrali da je nekonvencionalno zabavljanje pun pogodak. Prohibicija, odnosno zabrana prodaje i transporta alkohola, dovela je do stvaranja takozvanih “spikizi” (speakeasy) barova – tajnih mjesta za piće, ples i džez muziku u urbanim sredinama.
Ubrzan razvoj gradova, zabava, modernizacija prijevoza, te promjene zakona i načina života doprinijeli su potpunom nestanku tradicionalnog udvaranja i usponu slobodnijeg zabavljanja prije tačno stotinu godina. Taj koncept je i danas živahan, samo što se rijetko dešavaju slučajni susreti u plesnim dvoranama, a znatno češće listamo profile na internetu i dijelimo troškove večere.
