Nakon dva vijeka, divlji konji ponovo trče kazahstanskim stepama
Rođenje dvoje ždrebadi u Kazahstanu donijelo je novu nadu za posljednju vrstu divljih konja na svijetu, čija je sloboda vraćena nakon dvjesto godina čekanja.
U avgustu 2026. godine, u reintrodukcionom centru Alibi unutar kazahstanskog državnog prirodnog rezervata Altyn Dala, rođena su dva ždrebeta koja su ispisala historiju. Njihova imena, Botai i Tumar, označavaju događaj kakav se na tlu Kazahstana nije desio otprilike 200 godina – rođenje Prževalskog konja, jedinog istinski divljeg konja na Zemlji, nazad u divljoj stepi koju je nekada zvao svojim domom.
Njihove majke, Tesa i Umbra, stigle su u Kazahstan iz berlinskog zoološkog vrta Tierpark 2024. godine kao dio međunarodne inicijative čiji je cilj vraćanje ove fascinantne vrste u njihov historijski prirodni areal.
Zašto je ova vrsta uopšte nestala?
Konji Prževalskog nekada su u velikim jatima krstarili prostranim ravnicama Centralne Azije, prilagođeni surovim zimama svojim zdepastim tijelima i snažnom građom. Lov, gubitak staništa usljed širenja poljoprivrede, konkurencija sa domaćom stokom, te decenije prekomjerne ispaše i neodrživog korištenja zemljišta u Kazahstanu, postepeno su ih istisnuli iz njihovih domova. Posljednje potvrđeno viđenje u divljini zabilježeno je 1969. godine, kada je usamljeni konj primijećen u pustinji Gobi. Nakon toga, vrsta je opstala isključivo u zoološkim vrtovima zahvaljujući pažljivom programu uzgoja u zatočeništvu.
Genetski gledano, ovi konji se značajno razlikuju od svih drugih konja na planeti, jer nose dva hromozoma više u odnosu na domaće pasmine i mustange. Za razliku od feralnih konja koji vode porijeklo od pripitomljenih predaka, konji Prževalskog nikada nisu bili pitomi, zbog čega ih naučnici s ponosom nazivaju posljednjim istinski divljim konjima na svijetu.
Kako funkcioniše program povratka u prirodu?
Oba ždrebeta dio su ambicioznog programa započetog 2024. godine, tokom kojeg se konji iz evropskih zoo-vrtova u fazama dopremaju u centar Alibi. Krajnji cilj ovog projekta jeste uspostavljanje slobodne, samoodržive populacije od oko 40 jedinki do 2029. godine. Nova grla provode period adaptacije unutar ograđenih staništa, učeći vještine preživljavanja poput traženja hrane ispod snijega, dok stručnjaci prate njihovo zdravlje pomoću savremenih GPS ogrlica.
Mlada ždrebad će za sada ostati u ograđenom prostoru od 56 hektara zajedno sa krdom svojih majki. Iako je njihov otac, pastuv po imenu Zoro, uginuo 2025. godine, istraživači planiraju da uskoro uvedu novog pastuva, što predstavlja osjetljiv korak jer nepoznati mužjaci ponekad mogu predstavljati prijetnju tuđim mladuncima.
Šta Botai i Tumar nose kao poruku za budućnost?
Sami nazivi ovih mladih životinja nose snažnu simboliku. Ime Botai podsjeća na drevnu kulturu sjevernog Kazahstana vezanu za neke od najranijih dokaza o pripitomljavanju konja, dok je Tumar tradicionalna kazahstanska riječ za zaštitni amulet. Albert Salemgarejev, vodeći konzervator ovog projekta, opisao je rođenje ovih ždrebadi kao „početak nove generacije“ u Kazahstanu.
Stručnjaci će u narednim mjesecima pažljivo pratiti reakcije krda na nove članove, naročito učenje osnovnih lekcija o preživljavanju – poput pronalaženja pitke vode, raspoznavanja jestivih biljaka i izbjegavanja opasnosti. Upravo te lekcije, koje majke prenose svojim mladunčadima, presudiće da li će generacija malog Botaija i Tumara uspjeti trajno opstati u divljini bez ljudskog nadzora.
Izvor: A-Z Animals (?ivotinjsko carstvo)
Koliko zapravo (ne)znamo o ovome?
Sokrat je govorio: „Znam da ništa ne znam” – jer tek kad shvatimo šta ne znamo, otvaramo prostor za istinsko učenje. Možete li tačno odgovoriti na ova 2 brza pitanja iz članka?
