Nevjerovatna priča o čovjeku kojeg nisu mogli ubiti: Kako je beskućnik iz Bronxa preživio niz bizarnih atentata
Tokom Velike depresije u New Yorku, grupa prevaranata pokušala je da se obogati preko osiguranja. Međutim, njihova meta se pokazala nevjerovatno otpornom.
Tokom ranih 1930-ih godina u New Yorku, tokom Velike depresije, beskućnici i nezaposleni ljudi često su utjehu tražili u lokalnim ilegalnim barovima, takozvanim speakeasy lokalima. Među njima je bio i Michael Malloy, čovjek o kojem se gotovo ništa nije znalo – osim da voli popiti i da potiče iz Irske. Niko nije mogao ni slutiti da će ovaj čovjek ući u historiju i dobiti nadimak „Rasputin iz Bronxa“ jer je mjesecima uspijevao preživjeti najluđe pokušaje ubistva.
Zlokobni plan i rođenje „Kluba ubica“
U julu 1932. godine, u baru čiji je vlasnik bio Tony Marino, nekoliko gostiju je došlo na mračnu ideju. Francis Pasqua predložio je da sklope polisu životnog osiguranja na Malloyevo ime, a kada beskućnik od prekomjernog pića umre, novac od osiguranja će podijeliti među sobom. Pasqua je već ranije izveo sličnu prevaru sa starijom ženom koju je napojio i ostavio da spava u krevetu natopljenom ledenorn vodom, što je rezultiralo smrtonosnom upalom pluća.
Malloy se činio kao idealna i još lakša meta. Vlasnik bara Marino je izjavio da ionako nema još mnogo vremena i da ga alkohol polako ubija. Zavjerenici, koji su sebe prozvali „Klub ubica“, računali su na isplatu od 3.576 dolara po osobi, što bi u današnjoj vrijednosti iznosilo više od 85.000 dolara.
Prevaranti su uspjeli natjerati Malloya da potpiše tri polise osiguranja tako što su ga napojili i uvjerili da potpisuje peticiju za Marinovu političku kandidaturu. Malloy je bez razmišljanja stavio svoj potpis, nesvjestan da je postao meta.
Sedam mjeseci neuspjelih pokušaja ubistva
U početku su se zaverenici nadali da će Malloy jednostavno umrijeti od trovanja alkoholom. Marino mu je sipao besplatne doze žestokog pića danima, ali Malloy se svako jutro vraćao u bar tražeći još. Kada to nije uspjelo, počeli su mu služiti drveni alkohol koji može uzrokovati sljepilo i smrt. Malloy bi se samo na kratko srušio, odspavao nekoliko sati, a zatim nastavio po starom.
Očajni zbog troškova besplatnog pića i polisa osiguranja, počeli su u piće sipati antifriz, terpentin, pa čak i pacovni otrov. Malloy je sve to konzumirao bez ikakvih posljedica. Sljedeći korak bili su sirovi ostrige natopljene drvenim alkoholom, koje je Malloy pojeo s uživanjem, te sendvič od pokvarenih sardina i komadića metala, nakon kojeg je tražio repete.
Kako je došla zima, zavjerenici su probali novi metod. Izveli su pijanog Malloya u obližnji park, skinuli mu košulju i polili ga hladnom vodom, očekujući da će se smrznuti do jutra. Malloy se probudio, vratio se u bar i jedino se požalio na „malu prehladu“.
Klimaks neuspjeha desio se kada su unajmili taksistu Harryja Greena da ga pregazi automobilom. Nakon nekoliko propuštenih prilika, Green ga je udario i prešao preko njega. Ipak, nekoliko dana kasnije, Malloy se vratio u svoj omiljeni bar sa frakturom lobanje i slomljenim ramenom, ali dobro raspoložen i spreman za piće.
Kraj neuništivog beskućnika i hapšenje ubica
Konačno, 21. februara 1933. godine, „Klub ubica“ je uspio u svojoj namjeri. Nakon što su ga napojili mješavinom viskija i drvenog alkohola, odveli su ga u napušteni stan, u ustima mu postavili cijev povezani sa kućnim plinom i pustili gas dok nije preminuo.
Iako su uspjeli naplatiti dio osiguranja, sumnjive okolnosti brze sahrane i Marinov sumnjivi dosije privukli su pažnju osiguravajuće kuće i policije. Pod pritiskom istrage, članovi grupe su počeli da govore. Na sudu su pokušali prebaciti krivicu jedni na druge, ali bezuspješno.
Glavni zavjerenici – Pasqua, Marino, Kriesberg i Murphy – proglašeni su krivima za ubistvo prvog stepena i osuđeni na smrt. Pogubljeni su na električnoj stolici u zatvoru Sing Sing u ljeto 1934. godine, dok je taksista Green poslat u zatvor, čime je završena jedna od najbizarnijih kriminalnih priča u američkoj historiji.
