Trećeg februara 1911. Sarajevom je odjeknula vijest da je ubijen Huso Ćumurdžija. Nepoznati ubica sačekao ga je u ranim jutarnjim satima na stepeništu kluba “Beč” na Baščaršiji i ispalio u njega pet metaka iz revolvera. Podlegao je na mjestu.
Najveći gangster Austro-Ugarske monarhije i jedan od najbogatijih ljudi svog vremena završio je životni put u 41. godini života. Njegova dženaza, upamćena kao najmasovnija tih godina, bila je neobična i po tome što su na njoj podjednako prisustvovali predstavnici vlasti i kriminalnog miljea. I jedni i drugi mogli su odahnuti jer u prethodnih deset godina svi su oni bili u Ćumurdžijinoj šaci, čiji čelični stisak nikome nije dozvoljavao da radi šta hoće. Osim njih, dženazu je pohodio ogroman broj sirotinje, koja je Ćumurdžiju iskreno oplakivala kao svog zaštitnika i dobrotvora. Dan poslije, kada je na naslovnici Prepodnevnog vijesnika izašao članak “Sahrana kriminalca Ćumurdžije”, sirotinja je provalila u redakciju i poharala je do najmanjeg papirića, a u nedostatku odgovornijih lica batine je dobio portir, sve zbog onog “kriminalac”.
Huso Ćumurdžija rođen je 1871. u Sarajevu, kao sedmo od devetero djece u siromašnoj ugljarskoj porodici, u maloj kućici na Bistriku. U policijskoj evidenciji ime mu je prvi put zabilježeno je 1883., kada ga kao dvanaestogodišnjaka hvataju u provali, a tri godine poslije evidentiran je kao član bande džeparoša Jozefa Kartofela i poslan u popravni dom, gdje ostaje tri godine.
Samo dva dana po izlasku iz doma osumnjičen je za ubistvo Jozefa Kartofela. Proveo je šest mjeseci u istražnom zatvoru prije nego će ga pustiti u nedostatku dokaza. Poslije toga Ćumurdžija odlučuje napustiti Bosnu i odlazi najprije u Zagreb, pa iz Zagreba u Beč, gdje živi idućih deset godina pod imenom Hugo Hofman. Prema vlastitim riječima, prvih godina nema čime se nije bavio, od oružanih pljački, preko provalnih krađa, do davanja na kamatu, a kasnije se fokusira samo na kamatu, u čemu postaje jako uspješan. Postao je ekspert za kartaroške pozajmice i preko toga stekao poznanstva sa izuzetno moćnim ljudima.
Prema nekim straživačima Huso Ćumurdžija bio je organizator pljačke glavne pošte u Beču iz godine 1900., kada je plijen pljačkaša iznosio preko pet miliona kruna. To je prema njima glavni razlog da u januaru 1901. napusti Beč i vrati se u Sarajevo poslije deset godina odsustva. Drugi, ubjedljiviji razlozi, govore da se vratio kako bi organizovao transport opijuma. Neki od Ćumurdžijinih prijatelja iz djetinjstva otišli su na drugu stranu svijeta i tamo postali uspješni trgovci afijunom, oni će mu pomoći da u narednim godinama postane opijumski car monarhije.
U grad se vratio sa pismom preporuke carskog tajnika Broha, preko kog u najkraćem roku dobija poslovni prostor, jednu zgradu na Kovačima. Tri mjeseca poslije Ćumurdžija svečano otvara novi klub u gradu, popularni “Beč”, kombinaciju kartašnice u podrumu, striptiz bara na prizemlju i javne kuće na spratu, koji za kratko vrijeme postaje glavna atrakcija, ponajviše zahvaljujući plesačicama iz Afrike i sa Dalekog Istoka.
Protiv “Beča” ustali su poglavari vjerskih zajednica. Nazivajući ga džehenemom i paklom tražili su od uprave grada da ga zatvori. U dva navrata pravili su demonstracije ispred gradskog poglavarstva, koje je na kraju reagovalo tako što je kaznilo vjerske zajednice, svaku sa po petsto kruna zbog nepoštivanja tuđeg poštenog rada. Iz toga će se roditi konflikt između Ćumurdžije i poznatog sarajevskog siledžije Hasana Šabera, kog uvrijeđena vjerska poglavarstva angažuju kako bi im pomogao riješiti problem.
Šaber je bio čovjek izuzetne fizičke snage, glavni sarajevski reketaš, naviknut da zapovijeda i rješava neposluh po kratkom postupku. Imao je četvoricu svojih momaka, razbijača poznatih po brutalnosti i po tome što nikada nisu govorili, s kojima je bilo dovoljno da se samo pojavi kako bi mu bilo udovoljeno u svim zahtjevima.
U “Beču” se desilo ono za šta niko nije vjerovao da je moguće, a to je da Šaber i njegovi momci budu pretučeni. Prema riječima očevidaca, pod Ćumurdžijinim vodstvom napao ih je cijeli klub, dok je sam Ćumurdžija istukao Šabera džaračem od kamina.
Niko nije smio ni zamisliti kakva će biti Šaberova osveta. Kada je petnaest dana kasnije bačena ručna bomba na “Beč” govorilo se da je to tek početak i da Šaber neće stati dok ne protjera Ćumurdžiju iz Sarajeva, ali svega tri dana poslije Hasan Šaber i četvorica njegovih momaka ubijeni su u ćevabdžinici “Sajonara”. To je prvi put u historiji Sarajeva da su zapucali automati, talijanski Cei-Rigotti, čiji su smrtonosni pucnji ispunili grad jezom. Ime Huse Ćumurdžije preko noći posta slavno, raširi se šapatom među narodom istovremeno kao prijetnja i kao nada, jer za Šaberom su rijetki iskreno žalili, a mnogi se otvoreno radovali, posebno što u gradu neće biti više četvorice Šaberovih momaka, koje je čaršija o svom trošku godinama hranila, oblačila i obuvala, nikada ne dobivši za to ni najmanje hvala.
Ćumurdžija je bio drugačiji i to se čaršiji dopalo. Pisao je članke za novine u odbranu kluba “Beč”, navodeći kako je to ono što je Sarajevu nedostajalo da bi se iz provincijskog gradića razvio u svjetsku metropolu. Razbijao je zle glasove sa pričom o tome kako većina njegovih gostiju zapravo predstavlja radne ljude, koji tu dolaze popiti piće poslije posla, pogledati s mirom malo striptiza i otići kući, te da prostitutke koriste samo stranci. Za kartašnicu je uvijek isticao kako je ona tu samo za one koji mogu platiti ulaznicu od hiljadu kruna, te da od nje nema bojazni za manje imućan svijet. “Sirotinja ne treba da se buni protiv otmjenih kartaških salona, već protiv tombola od groš, jer to je kocka koja iz sirotinjskog džepa izvlači poslednji dinar”, izjavio je tom prilikom i stekao istovremeno simpatije sirotinje i bogataša, kod prvih što je štiti, kod drugih što ih odvaja u zaseban svijet elite, tako da se nađoše zajedno u zaključku da je Ćumurdžija predstavnik otmjene, tačno odmjerene bečke škole. Čak su i vjerski poglavari promijenili tada odnos prema njemu i okrenuli žaoku svojih kritika ka onima koji razvratna mjesta posjećuju.
Huso Ćumurdžija bio je tvorac i novog sarajevskog modnog stila, prozvanog “oho-ho”, u kom su stara, široka i mrka odijela od teške vunene čohe zamijenjena usko krojenim odijelima živih boja od lakog pamučnog platna, a robusne bakandže i glomazne cokule finim lakanim cipelama, za kojim će u Sarajevu nastupiti prava pomama, iako su građani s njima dobijali malo ili nimalo sjaja jer je grad još uvijek bio u blatu. Povrh svega, Ćumurdžija se vozi po gradu u otvorenom automobilu kao sam car, a to je posebno izluđivalo ženski svijet, koji je u nemogućnosti da se domogne rajskih dveri najpoželjnijeg kicoša rezao vene i bacao se pod tramvaj. Mnoge sarajevske ljepotice iz tih dana, čak i djevojke iz uglednih kuća, u pokušaju da zavedu Ćumurdžiju završile su kao umjetnice u “Beču”, među njima i čuvena ljepotica Šeherzada, kći predsjednika suda Kadijevića, djevojka zbog koje su mnogi stali ozbiljno razmišljati o tome kako je sevap oženiti se kurvom.
Podrum Ćumurdžijinog “Beča” važio je za najjači kartaški salon Bosne, mjesto na kom su bogatstva, kuće i radnje preko noći mijenjale vlasnike i po nekoliko puta. Sam Ćumurdžija nije kartao, ali je rado učestvovao kao onaj koji dijeli karte i posuđuje novac onima koji ne odustaju od ideje da je sreće nadohvat ruke. Tu se veletrgovac drvetom Petrović pretvorio u cjepača, prevoznik Zuko u hamala, a upravnik pošte Wolf izvršio samoubistvo, nakon što je u dva dijeljenja prokockao sto hiljada kruna državnog novca.
Posuđivanje novca omogućilo je Ćumurdžiji da stekne puno poznanstava među carskim ljudima, od kojih će mu mnogi postati veliki dužnici. To je bio njegov veliki plan koji je u potpunosti uspio, drogu da mu prevoze carski ljudi, u službenim kolima koja ne potpadaju pod policijsku kontrolu. Vijesti o epidemiji narkomanije u carskoj prijestolnici, redovne u tisku od kraja 1903. godine, bile su direktna posljedica Ćumurdžijinih aktivnosti, koji sedmično šalje između dvadeset i trideset kila najfinijeg turskog afijuna, zgrčući basnoslovno bogatstvo. Procjenjuje se da mu je sedmična zarada petsto hiljada kruna, pa stoga ne čudi što do kraja 1904. Huso Ćumurdžija važi za najbogatijeg Sarajliju, sa prijavljenim kapitalom većim od osam miliona i, kako se pričalo, još deset puta toliko u rezervi.
U ljeto 1905. Ćumurdžija započinje izgradnju hotela “1001. noć” na Trebeviću, ogromnog kompleksa sa 1001. sobom, koji će do zatvaranja 1911. biti najveća javna kuća Evrope, te prva u monarhiji koja će u ponudu uvrstiti i mladiće, na usluzi damama. Radilo se o kompleksu od šest zgrada u kom je tri hiljade prostitutki i prostitutaka, klasiranih u tri kategorije, pružalo usluge u tri smjene, praveći dnevni promet od sto hiljada kruna. Pristupačna cijena treće kategorije, gdje se već za dva groša moglo dobiti nešto, privukla je sirotinju iz svih krajeva zemlje, pa se na prostoru današnjih Kovačića stvorilo improvizirano naselje u kom je idućih godina svakog trenutka boravilo pet do šest hiljada prosjaka.
Opis Ćumurdžijine riznice u podrumu njegove vile na Mejtašu, napisan 1907. rukom kućepazitelja Sime Krake, djeluje upravo nestvarno: “…dubina zlatnika po kojima se tu hodi seže do koljena, a u sobu gdje su banknote ne može se ni ući, zaro što odmah iza vrata počinje zid od banknota.” Iste godine Ćumurdžija se ženi sa etiopljankom Uru, zvijezdom “1001. noći” i ženom poznatom po najdužim nogama koje je svijet ikada vidio, čiji će dnevnik konačno biti dešifrovan prošle godine. Većina materijala predstavlja lirske opise Etiopije, a u jednom momentu se govori i o zlatu u Husinom podrumu, kog Uru tom prilikom naziva bijelim Mansa Musom.
Kada je ogromna moć Huse Ćumurdžije zaprijetila da i formalno preuzme vlast u Bosni – jer krajem 1907. o njemu se raspituje sam Franc Ferdinand, navodno iz razloga što je tražio čovjeka koji bi pod njegovim patronatom preuzeo upravu Bosne – došlo je do zavjere sa ciljem Ćumurdžijunog smaknuća. Na čelu zavjere našli su se predsjednik trgovinske komore Ciganović i upravnik policije Joksimović, obojica sa dugovima prema Ćumurdžiji od preko sto hiljada. Plan je bio da ga pozovu u vilu Hadži kako bi mu isplatili dugove, ispred koje ga je trebao upucati čovjek koji se spominjao pod imenom Bijedni.
Bilo da je predosjetio, bilo da je bio obaviješten, Ćumurdžija u vilu Hadži nije došao lično, već je poslao jednog od svojih momaka obučenog kao on sam. Bijedni je pucao tri puta prije nego će mu pištolj zaglaviti, ali nije uspio ubiti Ćumurdžijinog čovjeka, koji je bio pri svijesti kada su iz vile istrčali Ciganović i Joksimović sa pitanjima: “Je li gotov?”
To je pokrenulo seriju ubistava u Sarajevu tokom 1908. godine u kojoj je, osim Ciganovića i Joksimovića, ubijeno još dvanaest ljudi, među njima i predsjednik suda Rupetal, ministar odbrane Von Grabus, te glavni povjerenik za izgradnju Mitrović. Atentatu je za dlaku izmakao gradonačelnik Esad Kulović, navodno tako što je lično prenio 50 kg Ćumurdžijinog opijuma tokom službenog putovanja u Beč. Pokrenuta je opsežna istraga, neki su i uhapšeni, ali niti jedan trag nije vodio do onoga za kog je čitav grad znao da stoji iza čistke.
Poslije tih događaja Ćumurdžija postaje drugi čovjek. Stiče izuzetno snažan osjećaj paranoje koji mu više ne dozvoljava da bude laki gospodin koji očarava svijet. Kao nekoć Šaber, okružuje se siledžijama, s tim da ih nema četvoricu, nego dvanaest. Sumnjičav prema svima i svemu, iz kuće izlazi samo kad mora, a u “Beču” i “1001. noći” daje zagraditi svoja mjesta u neprobojno staklo, pa boravi u njima kao kakav gušter u terariju.
U to vrijeme pojačao se i Ćumurdžijin pritisak na predstavnike vlasti. Prestaje njegov raniji običaj puštanja dužnika da duguju s mirom, umjesto toga traži sve i odmah, pa mnogi carski službenici bježe iz Sarajeva, što će početkom 1909. dovesti do neobične nestašice državnih činovnika, prvi i jedini put u historiji BiH.
Danak tome platio je i sam Ćumurdžija, koji u nedostatku ljudi na položajima biva prinuđen služiti se trgovcima kako bi nastavio slati drogu za Beč. Tri mu pošiljke zaredom padaju i posao mora biti obustavljen na neko vrijeme.
Krajem iste godine Ćumurdžija uistinu dobija pismo od prestolonasljednika Franca Ferdinanda, ne zbog namjesništva, koje nikada nije ni bilo u planu, niti zbog pitanja izbjeglih činovnika, već sa zahtjevom za pozajmicu. Razni su navodi koja je svota tražena, od dva do dvadeset miliona, a ono što se pouzdano zna jeste da je Ferdinand odbijen. U carskoj arhivi grada Beča postoji pismo u kom Ćumurdžija odgovara prestolonasljedniku da ne vjeruje više plemenitoj gospodi, koja posuđuje a ne vraća, i izašao pred njega sa poslovnim prijedlogom da na Nišićkoj visoravni zajedno izgrade najveću javnu kuću na svijetu, u kojoj bi radilo pedeset hiljada djevojaka i momaka, revolucionarnu po tome što bi imala i gej odjeljenje.
Taj prijedlog uvrijedio je Franca Ferdinanda, pa tokom čitave iduće godine Ćumurdžijini biznisi bivaju temeljito češljani od strane poreznih i policijskih inspektora, koji ne pronalaze ikakve nepravilnosti, a situacija će eskalirati u decembru 1910, kada je tokom racije u “1001. noći” ubijen glavni policijski inspektor Blazen. Njega je ubio neki Hilmo, izrevoltiran što su ga prekinuli usred snošaja, ali slučaj je protumačen kao ubistvo naručeno od strane Ćumurdžije.
To je bila kap koja je prelila čašu. Tokom januara 1911. u Sarajevo je dovedeno stotinu carskih ubica, koji raspoređeni po čitavom gradu čekaju čuvenog gangstera. Po prvi put poslije dvije godine, trećeg februara u ranim jutarnjim satima, Huso Ćumurdžija izlazi iz kluba “Beč” sam, da udahne zraka, gdje ga dočekuje ubica i sa pet metaka otprema najvećeg gangstera monarhije u legendu. Mjesec dana poslije zatvoreni su “Beč” i “1001. noć”, a tri hiljade prostitutki se udaje širom Bosne, Srbije i Hrvatske.
Iza Huse Ćumurdžije ostalo je sedamdeset dvoje djece, od kojih nijedno nije rođeno u zakonitom braku, tako da je nasljednica sveg bogatstva Etiopljanka Uru. Ona se vraća u Etiopiju i gradi tamo mauzolej svom poginulom mužu, takozvane Husine dvore, koji i dan danas stoje.
Husini dvori u Etiopiji, fotka iz 2021.
(Kliker.info)
