Zanimljivosti 2. maj 2022. u 06:01

‘Osim mi je rekao : Trebali smo biti prvaci . Da smo uzeli to zlato , nikada ne bi bilo rata u Jugoslaviji!‘

“Nogometne zastave” spuštene su na pola koplja u Bosni i Hercegovini, spuštene su na pola koplja i u Hrvatskoj, Srbiji i svim zemljama s prostora bivše zajedničke države Jugoslavije. Tuguje se i u Grazu i dobrom dijelu Austrije; i na Dalekom istoku u Japanu prolivena je poneka suza. Tužni su i neki Francuzi, a zasigurno i mnogi drugi ljudi iz nogometnog miljea u cijelom svijetu.

Mnogi su iskreno tužni jer umro je Ivica Osim! Među nama živima, živog više nema legendarnog “Švabe”, nema više “Straussa s Grbavice”. U 81. godini je u Grazu gdje je posljednjih godina živio, umro nekadašnji raskošni nogometaš, preminuo je veliki trener i još veći čovjek.

Nema Osima više fizički među nama, no često će biti sa svima nama kojima je nogomet u krvi. Bez obzira jesu li ga voljeli ili možda čak i mrzili zbog posebnog pogleda na svijet i njegov svjetonazor, zbog njegovog uvijek isticanog “jugoslavenstva”. Kako god gledali na to, nitko na Osimovu pojavu nije ostajao ravnodušan. Bio je klasni i talentirani igrač, jednako dobar i uspješan bio je kao trener, bio je Čovjek bez granica, bio je čovjekoljubac kojem su bile strane državne, nacionalne, vjerske ili bilo koje druge granice i “granice”.

Bio je doslovno jedan od onih koji se s punim pravom zvao građaninom svijeta. Voljen i cijenjen na svim meridijanima od svojeg Sarajeva gdje je rođen, od svoje Grbavice na kojoj je zaigrao nogomet, voljen je bio od onih koji su cijenili njegov “lik i djelo” i u Francuskoj gdje je igrao nakon “Želje”, u Grčkoj, u Austriji gdje je zasnovao drugi dom, kao i u Japanu u kojem je stavio “točku na i” na bogatu sportsku karijeru.

Tako znakovito i simbolično, preminuo je Osim na Prvi maj, umro je prvog dana svibnja na Praznik rada dok život se budi i ljudi i priroda slave život. Umro je “Švabo” baš na taj dan, na dan koji je nekad, u “njegovoj” bivšoj državi praznovan kao jedan od najvećih i najvažnijih dana. Da, bio je Osim između ostalog i veliki radnik, igrač i trener potpuno posvećen svojem radu. Rođen je u Sarajevu ratne 1941., odrastao je na Grbavici gdje je i zaigrao nogomet za prvu momčad zaigravši u sezoni 1959.-1960. Punih 11 godina nastupao je za sarajevske “Plave”, u 250 službenih utakmica postigao je 75 pogodaka. Nakon toga je 1970. otišao u Francusku gdje je igrao za Strasbourg, Sedan i Valenciennes.

Također znakovito, baš kao da se prisjetio najtužnijeg dana u životu i poslije nekoliko dana umro od tuge, umro je Osim samo šest dana nakon 36. godišnjice velikog i opjevanog polufinala Kupa Uefa njegovog Željezničara protiv mađarskog Videotona. Nakon poraza u Mađarskoj 1:3, Željezničar kojeg je vodio Osim, na Grbavici je mogao izboriti finale protiv madridskog Reala. Vodio je “Željo” pred 25.000 navijača 2:0 do 87. minute, pola je grada već slavilo (onaj plavi dio), ali je u toj minuti primljen pogodak koji je okončao snove. Mitska je to utakmica Željezničara, najveća od svih. Osim se godinama nakon toga prisjetio te neviđene tuge, ali je prebolio:

“Igraš da se o tome priča, da se ne zaboravi. Ako se ti ne sjećaš utakmice, kad je zaboraviš, onda se pitaš zašto si igrao tu, što si uopće bio tamo. Ovako, kad momčad stvarno odigra da ljudi ili slave ili žale za nečim, onda je to vrijedilo pažnje, onda si nešto napravio.”

A Osim je puno toga napravio, bio je posljednjim izbornikom Jugoslavije, bio je čovjek koji je sad već davne 1990. imao momčad “zrelu” za ono što je koje desetljeće kasnija – i to dvaput – napravila Hrvatska. Trebao je uzeti svjetsko odličje. Zbog svih događanja početkom 1990.-ih bio je iznimno tužan nikako ne shvaćajući zašto se tako nešto događa – kako je to isticao – među dojučerašnjom “braćom” i nikad se od toga nije u potpunosti oporavio. U tim je okolnostima ostao dosljedan sebi, 23. svibnja 1992. podnio je ostavku na mjesto izbornika zemlje u kojoj je već bjesnio bespoštedni rat. Odlazak koji je “obznanio” u Beogradu isprao je suzama, emocije su se cijedile sa zidova.

“Odlazim i gotovo je, to je moja osobna odluka, možete protumačiti kako hoćete. Neću objašnjavati zašto sam je donio, svi vrlo dobro znate zašto. To je jedino što mogu napraviti za moje Sarajevo u kojem se događaju ovako ružne stvari.”

Dakako, osim spomenutog poraza Želje, “Osimova profesionalna “rak-rana” bila je i utakmica četvrtfinala SP-a u Italiji 1990., u Firenci u kojoj je nakon 0-0 Argentina prošla u polufinale, a Jugoslavija otišla kući poslije promašaja jedanaesteraca Stojkovića, Brnovića i Hadžibegića. Ivković je tada u također opjevanoj storiji nadmudrio Maradonu, no nije bilo dovoljno i to je neka druga priča.

“Da smo tada prošli, uzeli bismo zlato i do rata u Jugoslaviji ne bi došlo”, rekao je Osim gore potpisanom 2001. u jednom od intervjua koji smo vodili u Grazu kad je njegov Sturm nadigran i izbačen od Valencije. Je li tome baš tako, ostaje svakome da zamisli. Premda je svakim dijelom svog bića bio za zajedništvo naroda s ovih naših tegobnih i često turobnih prostora, zamišljao je tu “rastavu” – ako je do nje moralo doći – samo mirnim putem. Bombardiranje i patnju svog Sarajeva, ali i muku svih ljudi s ovih prostora, teško je podnio i podnosio do kraja života.

U jednom drugom i kasnijem zajedničkom intervjuu vođenom u Sarajevu, Osim je “bez pardona” naglasio da je bio i ostao Jugoslaven – “sviđalo se to nekome ili ne”, te da je raspad voljene zemlje nešto što nikad neće preboljeti. Nekadašnji “intelektualac” u kopačkama, tada intelektualac po znanju, ne samo nogometnom, s tugom u glasu pričao je o svemu i svačemu. Ovako je pričao o padu klupskog nogometa u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji.

“Pod krinkom nazovidemokracije te zaštite prava igrača i slobodnog protoka radne snage, od onog famoznog Bosmana, odvija se desetljećima proces koji pogoduje samo velikima i bogatima. Mali klubovi kao što su naši, sudjeluju proizvodnji kvalitetnih mladih igrača, ali im ostaju samo mrvice sa stola. Bogati će i dalje uzimati sve ono što vrijedi na nogometnom tržištu. To je klasični imperijalizam, štogod tko o tome mislio. Naši klubovi zato nikad ništa više neće postići; reprezentacije su nešto drugo, a hrvatska bronca iz Francuske 1998. je potvrda te tvrdnje.” Slično je Osim govorio i u nekim drugim intervjuima, a iskreno ga je razveselilo i hrvatsko srebro iz Rusije 2018.

“Ti me uspjesi neviđeno vesele. Ono što je Hrvatska opet napravila na SP-u je za divljenje. Kapa dolje! Jedna je enigma riješena, neka od reprezentacija iz naših prostora pokazala je da ipak može do kraja u teškom turnirskom sistemu igre.”

Osim je nakon “Juge” od 1992. do 1994. godine bio trener Panathinaikosa, osvojio je grčki Kup 1993. i 1994., bio je drugi u prvenstvu 1993. Između 1994. i 2002. je vodio austrijski Sturm, koji je doveo do naslova prvaka 1998. i 1999., uzeo je Austrijskog superkup u te dvije godine i vodio klub u Ligi prvaka od 1998. do 2000. Trenersku je karijeru (do)gradio i završio u Japanu od 2003. do 2007. Bio je trenerom JEF Uniteda s kojim je ostvario zapažene rezultate iako je riječ o malom klubu. JEF United je dva puta bio blizu naslova, 2005. je osvojio kup, svoj prvi veći trofej u Japanu.

Izbornik Japana postao je u srpnju 2006., naslijedio je legendarnog Zica. Moždani udar doživio je godinu kasnije i tada je nakon oporavka odlučio “objesiti kopačke o klin”.

Da, umro je Osim, sa svih strana slijevaju se poruke podrške Željezničaru, NS-u BIH, njegovoj obitelji, prijateljima. Tko bi drugi doli Miroslav Ćiro Blažević bio “podobniji” da kaže neku o kolegi s kojim je dijelio nogometna i životna vremena. Sarajevo i Travnik su jako blizu, a “blizu” su po životnom putu i osnovnoj vokaciji bila i njih dvojica:

“Tužan sam, sine, jako sam tužan, shrvala me je ova vijest. Otišao je džentlmen u kopačkama, otišao je džentlmen s klupe. Cijela BIH je u suzama i s pravom je tako, malo je bilo takvih “faca” kao što je bio on. Otišao je jedan stvarno veliki, u svakom smislu, gospodin…”

Predrag Žukina

#Geografija i putovanja #Historija Balkana #Rekao #Trebali #zanimljivosti

💡 Vrijedi pročitati i ovo