Ratni plakati koji su govorili građanima šta smiju, a šta ne smiju raditi
Tokom Drugog svjetskog rata vizuelna propaganda je imala jasan zadatak da usmjeri svaki korak građana na domaćem terenu. Saznajte kako su ovi živopisni plakati oblikovali svakodnevicu.
„Prvi svjetski rat donio je prvu masovnu upotrebu propagande s ciljem rasplamsavanja patriotskog žara“, ističu Gil Sonders i Margaret Timers u knjizi Plakat: Vizuelna historija. „Potreba da se iz državne blagajne prikupe ogromna sredstva za finansiranje rata iznjedrila je brojne plakate koji su reklamirali ratne obveznice i zajmove; zemlje s obje strane sukoba angažovale su neke od svojih najboljih umjetnika plakata u tu svrhu.“
Ako je to funkcionisalo u jednom svjetskom ratu, zašto se ne bi oprobalo u drugom? U svom dvotomnom djelu Propaganda: Umjetnost uvjeravanja: Drugi svjetski rat, Entoni Roudz bilježi „pravu barakadu plakata“ koju su tokom rata proizvodile vladine agencije, poput Američke kancelarije za ratne informacije, ali i privatne kompanije. Sonders i Timers primjećuju da su se „i britanska i američka vlada trudile da učvrste ideju o svojim nacionalnim karakteristikama kao nepokolebljivo hrabrim, pri čemu se češće koristio humor nego širenje straha“.
Ako ste imali bilo kakvu sumnju o tome šta treba – ili ne treba – da radite kao Amerikanac kako biste pomogli ratne napore, vjerovatno je postojao plakat koji vas je mogao usmjeriti u pravom smjeru. Da li ste trebali kupovati ratne obveznice? (Odgovor je izričito glasio: da.) Šta je sa vožnjom na posao u sopstvenom automobilu? (Ne! „Kada se vozite SAMI, vozite se s Hitlerom!“) Ako ste bili farmer, šta ste trebali proizvoditi? (Kukuruz! Šećernu repu! Mlijeko!) Da li je bilo u redu razgovarati o svom poslu s onim ljubaznim neznancem u baru? (Apsolutno ne! „Neoprezan razgovor može koštati života.“)
Privlačni i živopisni, ovi plakati su podsticali Amerikance da rade marljivije, proizvode više ratnog materijala, štede benzin i staro gvožđe, podržavaju svoje vojnike i mornare i prestanu da se žale na nestašice. Na jednom plakat pod nazivom „Naravno da mogu“, mlada žena drži svoju zimnicu i govori: „Patriotska sam koliko mogu biti – a bodovi za bonove me neće brinuti!“ (Jedina stvar čija zaliha očigledno nije nedostajala tokom rata bili su znakovi uzvika.)
Možda plakat koji najbolje sažima sve ove pozive u jednu jedinu poruku prikazuje krvavog vojnika koji pokazuje na bitku iza sebe i uzvikuje: „Još! Još svega – brzo!“
