Prof. dr. Roko Markovina pripada onoj generaciji Mostaraca koja za sebe može reći da su odgojeni u Fudbalskom klubu Velež.
Klubu koji danas slavi 100. godišnjicu osnivanja i djelovanja.
Prošao je kroz sve njegove selekcije i, mada više ne živi u grad na Neretvi, ostao mu vjeran do danas.
Dr. Roko Markovina, izdanak stare korčulanske “loze”, ime je koje se i danas, nakon svih užasa kroz koje smo prošli i prolazimo od devedesetih, u Mostaru, ili makar njegovim dijelovima, izgovara stojeći!
Po javnim anketama izabran je dva puta za “najomiljenijeg Mostarca”. Bio je višegodišnji direktor u Z.I. SOKO- Mostar, višegodišnji društveno-politički radnik, osnivač i prvi predsjednik Tenis kluba Mostar i vaterpolo kluba Velež.
Osnivač je i bass klape Soko, dobitnik Majske nagrade Mostara za zasluge u sportu, član Ratnog kriznog štaba Mostara i ratni zapovjednik njegove Civilne zaštite 1992. godine, član Vijeća građana Skupštine BiH od 1990. do 1996. godine.
Ovaj doktor tehničkih nauka, penzioniran je, kao redovni profesor u trajnom zvanju Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Splitu. Markovina je otac Damira, glumca i reditelja i dr. Dragana Markovine, historičara i publiciste.
U Veležu su se stvarali dobri ljudi
“Siguran sam da su na moj razvitak, i kao sportaša, ali i kao znanstvenika, sveučilišnoga profesora te, konačno, i kao čovjeka, pored mojih roditelja, utjecala i čitava plejada mojih dragih učitelja i profesora, kako iz osnovne i osmogodišnje škole, tako i iz mostarske Gimnazije i sa studija. Međutim, posebno su pozitivno na mene utjecali moji treneri-sportski učitelji, kojima sam zahvalan za sve što sam u životu postigao”, priča nam Markovina.
Svi su oni, veli, odreda, bili znalci svojega posla, dobri odgojitelji… Strogi i pravedni.
“Moje odrastanje uz FK Velež, nije bilo samo pitanje stjecanja sportskih vještina. Talent za nogomet sam stekao samim rođenjem, osnovna znanja loptanja stekao sam na mostarskim ulicama i ledinama (“tko to ne prođe – ništa od njega”), ali sam druženje, rad, socijalizaciju, želju za biti boljim i pobjeđivati, i to samo radom i kvalitetom, kao temeljnim odrednicama za život, naučio kroz moje godine u FK Velež, a i među mojom Rajom”, dodaje.
Bilo je, kaže prof. Markovina, na žalost i suprotnih primjera…
“Kad, recimo, Veležu nije bilo dopušteno, u nekoliko navrata, biti prvakom SFRJ, a zaista je najbolje igrao. Ali, to je ona druga, ružna strana sportske medalje. I, sreća je da to nije postalo opće pravilo.
Igrati u Veležovim formacijama, od pionira pa dalje, za mene je bila čast, ali i pitanje zasluge, a ne privilegije. Knjige bi se o tome mogle napisati. Mnogi su pokušavali trenirati u FK Velež, jedni su bili, čak i sjajni znalci, ali nisu bili vrijedni, nisu željeli raditi, dok drugima, baš i nije išlo, pa su se, na vrijeme, okrenuli nekom drugom sportu”, kazat će.
Ponosan je što je bio (i ostao) Veležovo i mostarsko dijete…
“Što sam proveo u njihovim njedrima najljepše dane djetinjstva, dječaštva, mladosti i nekog ‘zrelog doba’, što sam doživio, ondje, sve one prave ljubavi koje su se, jedino ondje i u onom dobu, mogle doživjeti i što sam, učeći i radeći s njima i u njima, postao jednostavno čovjekom. To je, čini mi se, danas, ipak najteže biti“, govori sagovornik portala Radiosarajevo.ba.
Raja to nije dopustila…
U teškim devedesetima lomile su se sudbine porodica i kolektiva. Porodice Markovina, koja je morala napustiti svoj grad, ali i Veležova.
“U nekim normalnim, ljudskim, vremenima trebalo bi biti mjesta na Stadionu pod Bijelim Brijegom, i za FK Velež i za HNK Zrinjski i za sve navijače i poklonike nogometa.
I žao mi je što FK Velež ima ovakav tretman u Gradu i što su ga, neki, (opet iz mržnje) proglasili ‘muslimanskim klubom’. I žao mi je što su njegove igračke legende, koje su sve u životu postigle zahvaljujući upravo Veležu, izgleda, jedno vrijeme ‘digle ruke od Njega’, i što je ‘pokvarena politika bacila šape’ na klub. Ali, drago mi je, ujedno, što to Raja nije dopustila. I Red Army, naravno”, govori Markovina.
Bez njih, vjernih navijača, bez njihovog znanja, potpore i pomoći, Velež, kazao je, u budućnosti nema izgleda.
“Jer, Velež je Mostarcima, poput Hajduka Splićanima, bio i ostao – religija. Relikvija čak, ma što god ‘zli jezici’ mislili o tomu. Ostali su, bili, uz Njega, još samo nas, stotinjak starih, koji pamtimo njegove zlatne dane, nekoliko još živućih Njegovih igračkih legendi i pripadnici Red Army, koji ga u Mostaru bodre na sve moguće načine, a po svijetu organiziraju jednom godišnje Veležove crvene noći, popiju malo, zapjevaju, napune i onako prepunu dušu, nostalgijom i žalom, prikupe nešto para na lutriji za voljeni klub ili, kao onomad, prikupe novac za nabavku autobusa za svoje Rođene u povodu njihovog 90-og rođendana i…odu u kišnu nizozemsku, norvešku, englesku ili neku drugu, daleku noć. Do sljedećeg sastanka iduće godine. Ipak, i to je nešto”, govori Roko.
Sačuvali smo petokraku
U čudnim i teškim vremenima svaka pomoć voljenom klubu je bila važna.
“FK Velež se ipak uspio izvući iz ‘ralja nacionalizma’, zadržati svoj grb sa petokrakom zvijezdom na svome crvenome dresu, početi uređivati ‘svoj stadion u Vrapčićima’ (kao da je Stadion Pod Bijelim Brijegom, sa kojega je protjeran, s neba pao, postaviti reflektore za noćne utakmice, ispasti u Prvu BiH ligu te se, iznova, vratiti u Premijer ligu RBiH, dovesti dobroga, mladoga trenera, Feđu Dudića, predsjednika Šemsudina-Sudu Hasića, direktora Džemala Šošu, afirmirati nekoliko igrača iz svoje omladinske škole ‘Muhamed Mujić’ i početi igrati dobar nogomet, tako da je 2021. dospio u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu EU dogurao i do trećega pretkola, eliminiravši i slavnoga AEK iz Grčke, ali je ispao od švedskoga Eelsborga sa ciljem da u 2022. bude i nogometni prvak RBiH i kvalifikant za Ligu prvaka.
I evo sada, dovesti novoga trenera Amara Osima. I to sve zahvaljujući velikoj ljubavi i žrtvi svojih navijača, svojoj Red-Army i vrijednoj Upravi kluba, bez kojih, možda ne bi ni postojao, svim zapinjanjima sa strane, usprkos”, podsjeća Markovina.
Na kraju Mostarcima, Hercegovcima i svima FK Velež poručuje:
“Ovo pišem da ne bismo zaboravili. Barem dok nas još ima, koji pamtimo. Jer, uz FK Velež smo, uvijek, postajali BOLJI LJUDI. I zato, još jednom, čestitajući svima Mostarcima, a posebice članovima velike Veležove Red Army vojske, razasute po svijetu, ovaj veliki jubilej, ponavljam: ZA VELEŽ SE NE NAVIJA. VELEŽ SE VOLI. I neka to ostane slogan za sva vremena“.
Faruk Vele (Radio Sarajevo)
(Kliker.info)
