Roman Charlesa Dickensa koji je smatrao svojim najdražim djetetom
Slavni književnik je u roman o dječaku utkao najdublje tajne iz svog djetinjstva, a da to godinama niko nije znao.
Kasnije u svom životu, Charles Dickens je sjeo da napiše novi predgovor za jedno od svojih djela u sklopu sabranih djela, te je umjesto objašnjenja knjige iznio jedno priznanje. „Od svih svojih knjiga, ovu najviše volim“, napisao je. „Lako je povjerovati da sam brižan roditelj svakom djetetu svoje mašte i da niko nikada ne može voljeti tu porodicu onoliko koliko je ja volim. Ali, poput mnogih brižnih roditelja, u srcu srca imam omiljeno dijete. A ono se zove DAVID COPPERFIELD.“
Knjiga David Copperfield izlazila je u 19 mjesečnih nastavaka između maja 1849. i novembra 1850. godine, donoseći životnu priču dječaka Davida ispričanu u prvom licu. Ono što čitaoci tada nisu znali, niti su mogli saznati sve dok Dickens nije preminuo, jeste koliko je toga iz romana zapravo bilo autobiografski isprepleteno sa njegovom vlastitom prošlošću.
Skladište o kojem niko nije govorio

Kada je Dickens imao oko 12 godina, očevi dugovi su većinu porodice odveli u dužnički zatvor Marshalsea, dok je mladi Charles poslan da radi u fabrici laštila za cipele, lijepeći etikete na posude za šest šilinga sedmicu. Kao odrastao čovjek, pretočio je ovu mračnu epizodu u autobiografski fragment koji je predao svom prijatelju i budućem biografu, Johnu Forsteru. Skladište je opisao kao „trošnu staru kuću koja se naslanjala na rijeku i doslovno bila preplavljena pacovima“. Priznao je da je cijelu tu priču držao u tajnosti: „Od tog sata pa sve do ovog u kojem pišem, nijedna riječ o tom dijelu mog djetinjstva nije prešla moje usne ni pred kim.“ To je, dodao je, uključivalo čak i „moju vlastitu suprugu“.
Nikada nije završio te memoare, pa je umjesto toga ovaj materijal pronašao put do stranica romana. U jedanaestom poglavlju, mali David sa deset godina postaje radnik u službi firme Murdstone and Grinby, čije je skladište na Temzi „trošna stara kuća sa sopstvenim molom, koja se naslanja na vodu kada je plima, a na mulj kada je oseka, i doslovno vrvi od pacova“. Dickens je jedva promijenio riječi iz svog stvarnog djetinjstva.
D.C. i C.D.

Sami naslov romana zadao mu je više muke nego samo skladište. Prema Forsterovoj biografiji, piščeva prva ozbiljna ideja bila je Magove zabave (engl. Mag’s Diversions), s podnaslovom „Kao lična historija g. Thomasa Maga Mlađeg od Blunderstone Housea“. U roku od nekoliko dana, Thomas Mag postao je David Mag, a zatim David Copperfield, dok je knjiga još neko vrijeme zadržala radni naslov.
Upravo je Forster primijetio zanimljivu podudarnost: inicijali glavnog junaka, D.C., predstavljali su obrnute inicijale samog Dickensa, a autor toga uopšte nije bio svjestan. Kada mu je prijatelj to predočio, bio je silno iznenađen i izjavio da je to savršeno u skladu sa sudbinskim preokretima koji su ga pratili cijelog života.
Knjiga koju nije mogao da pusti
Kada je završio roman 1850. godine, Dickens je u originalnom predgovoru zapisao da se nije mogao „dovoljno udaljiti od ove knjige“ da bi o njoj pisao hladne glave, osjećajući se kao da autor završavajući obimno djelo „otpušta dio sebe u sferu sjenki“. Čitaoci su ga dočekali sa jednakim oduševljenjem, a reputacija slavnog književnika dosegnula je vrhunac kakav nijedno prethodno djelo, osim Pikvikovog kluba, nije zabilježilo.
Kada je Dickens preminuo 1870. godine, istina o dječaku iz fabrike laštila konačno je ugledala svjetlost dana u prvoj knjizi Forsterove biografije. Čitaoci su njegovu dirljivu priču držali u rukama više od dvadeset godina, a tek tada su saznali da je mali radnik zapravo bio sam Charles Dickens.