Na granici Indije i Bagladeša nalazi se najveći nacionalni park u svijetu, čiji stanovnici već vjekovima grade kuće od blata i žive od samo tri zanimanja: ribolov, poljoprivreda i sakupljanje šumskog meda. Ova prirodna idila uključuje i prijetnju nekih od najvećih predatora na zemlji, ali još veću opasnost najavljuju prognoze da će ona nestati zauvjek zbog posljedica klimatskih promjena, koje će siromašnim stanovnicima Sundarbansa isporučiti bogatiji žitelji planete.
Rano jutro u selu Satđelija. Dok se izmaglica povlači ka džungli a sunce baca svoje prve zrake na obalu punu mangrova, užurbani seljaci već su uveliko u svojim svakodnevnim obavezama. U vodi do članaka grupa ljudi sadi pirinač. Domaćica popravlja fasadu kuće kofom punom blata, jer su sve kuće na ostrvu napravljene od tog materijala. U ribnjaku ispred kuće praćakaju se ribe. Ne čuje se buka automobila jer ih na ostrvu ni nema. Jedini način prevoza su bicikli i motori sa prikolicom. Svaka kuća na svom slamenom krovu ima solarne panele. Iz kuća se čuje zvuk televizora, a na ulici ljudi pričaju preko mobilnih telefona. Sudar modernog i tradicionalnog vidi se na svakom koraku.
Satđelija je jedno od 104 ostrva u Sundarbansu, najvećem eko sistemu na svijetu koji čine šume mangrova i koji se prostire na teritoriji Indije i Bangladeša. Ovo je stanište nekih od najvećih predatora na zemlji: bengalskog tigra i slanovodnog krokodila. Sundarbans je dobio ime po mangrovama, drvenastim biljkama koje su se prilagodile životu u slanoj vodi isto kao i na kopnu.
Na bengalskom jeziku Sundarbans znači „predivna šuma“. Ali život u predivnoj šumi ima svoju cijenu. Uloge predatora i plijena su ovdje zamijenjene. Oko ostrva se prostire nepregledni žičani zid, tako da divlje životinje ne mogu da priđu ljudskim naseobinama. „Mi smo u kavezu, a životinje nas posmatraju iz prikrajka“, šale se seljaci. Uprkos svemu, žitelji Sundarbansa koegizistraju sa žitovinjama vijekovima, čemu su prilagodili i svoj način privređivanja, koji posljednjih godina privlači pažnju turista i stručnjaka iz cijelog svijeta.
Mi ne zavisimo od države, već od prirode
Sundarbans se prostire na površini od preko 2.500 kvadratnih metara, pri čemu više od polovine čine šume mangrova, a ostatak je takozvana tranzitna zona, sa lavirintom rijeka, kanala i ostrva na kojima živi oko četiri i po miliona ljudi. Cijeli ovaj region je od 1987. godine pod zaštitom UNESCO-a, zbog jedinstvenog biljnog i životinjskog svijeta, ali i načina života i privređivanja tamašnjih ljudi, čija je osnova već vekovima mikroekonomija.
„Mi ne zavisimo od države, već od prirode. Većina nas nikad nije napustila Sundarbans jer sve što nam treba nalazimo i pravimo ovdje”, počinje priču zemljoradnik Dev. „Naš način preživljavanja se svodi na samoodrživost, svako proizvodi za sebe i svi imamo dovoljno. Od prirode uzimamo onoliko koliko nam treba”. Osim solarnih panela koje je vlada indijske države Zapadni Bengal, čiji je Sundarbans dio, donirala svakom domaćinstvu kako bi imali struju u 21. vijeku, sve na ostrvu se pravi od prirodnih i lokalnih materijala.
Brodovi su jedina veza kopna i ostrva. Kako nema industrije, na Sundarbansu odvajkada postoje samo tri zanimanja: ribolov, poljoprivreda i sakupljanje meda. Svaki od ovih poslova sa sobom nosi rizik od napada divljih životinja, među kojima su najopasniji bengalski tigrovi, koji godišnje ubiju između 60 i 80 ljudi.
Smrtonosni posao
Divlje pčele sa Himalaja svake godine od aprila do juna migriraju u šume Sundarbansa, gdje stvaraju med poznat po specifičnom ukusu i mirisu i koji zauzima značajno mjesto u izvozu Indije. Međutim, saće se nalazi daleko unutar teritorije na kojoj žive tigrovi, tako da je svaki odlazak po med – ravan samoubistvu.
„Kada krenemo u sakupljanje divljeg meda, naše žene oblače bijele haljine koje nose udovice i dok se ne vratimo – one se smatraju udovicama. Bijele haljine skidaju tek kad se vratimo iz berbe. Mnoge od njih nikad ne dočekaju svog muža, sina ili brata”, priča Suni koji je, kako kaže, nekoliko puta imao bliski susret s tigrom. „U sakupljanje meda uvjek idemo u grupi. Kada tigar ubije nekog iz naše grupe, to nama ostalima daje šansu da pobjegnemo. Poštujemo njegovu žrtvu tako što do kraja života izdržavamo njegovu porodicu”, kaže Suni.
Direktorat za šume Sundarbansa, pri vladi Zapadnog Bengala, je u poslednje dvije decenije počeo da podstiče seljake da proizvode domaći med, pa danas u čitavom Sundarbansu tek stotinak ljudi i dalje sakuplja divlji med. Većina kuća ima saće u svom dvorištu. Monoranđal Mandal iz Direktorata za šume kaže da je podsticanje proizvodnje domaćeg meda korisno ne samo za seljake i državu, već i za životinje kako bi nesmetano živjele na svojim staništima.
Indija je sedma u svijetu po proizvodnji i izvozu meda, pri čemu se oko 20.000 tona godišnje proizvede u Sunderbansu, od kojih se 80 odsto izvozi. Ovaj šumski med je svetski delikates koji vladi Indije donosi prihod od preko 10 milijardi rupija godišnje (150 miliona eura), ali stanovnici Sundarbansa od toga imaju malo. Kilogram meda u maloprodaji košta 300 rupija, dok država otkupljuje med od seljaka za 50 do 80 rupija, što znači da, u prosjeku, sakupljač meda godišnje zaradi između 55 i 65 eura. Tapan, sakupljač divljeg meda kaže da uprkos velikoj opsanosti i maloj zaradi mora da ide u šumu, „jer drugačije ne mogu da prehranim svoju porodicu“.
Osim meda, stanovnici Sundarbansa žive i od ribolova. Svaka kuća ima svoj ribnjak, a dalje od njega idu oni koji žele da zarade više. Susreti sa tigrom, krokodilom i zmijama su i u ovom poslu svakodnevnica. Kako bi podstakla ljude da nastave sa razvojem privatnih ribnjaka, Vlada Zapadnog Bengala namjerava da ove godine pokrene projekat „ribarskog turizma“ i privuče turiste u Sundarbans da se upoznaju sa lokalnim načinom uzgoja ribe. „Novac od ove vrste turizma uložićemo u razvoj lokalnih zajednica i obnavljanje ribnjaka. Žene održavaju ribnjake u kojima gaje uglavnom šarane, somove i krabe na potpuno prirodan način i vjerujemo da će baš to zanimati turiste“, smatra Monoranđal Mandal.
Dok je posao sa medom rezervisan za muškarce, a održavanje ribnjaka za žene, poljoprivreda je porodičan posao. Preko 90 odsto obradive zemlje Sundarbansa je pod pirinčanim poljima. Od ove žitarice se prave brojne namirnice ali i alkoholno piće – pirinčano vino. Zbog čestih poplava koje ovaj region trpi, stanovnicu su razvili posebnu sortu pirinča koji uspijeva u slanoj vodi, a stručnajci smatraju da će se ona raširiti u svijetu u sljedećim decenijama, zbog porasta nivoa mora.
Svijet koji nestaje
Prihodima stanovnika doprinosi i porast ekoturizma. Radžeš Šov, vlasnik jednog od prvih eko sela u Sundarbansu već pet godina sarađuje sa seljacima ostrva Satđelija. „Kada smo došli na ideju da napravimo eko selo po uzoru na ovdašnju tradicionalnu zajednicu, seljaci su nam se smijali. Pitali su zašto, ako imamo novca, pravimo kuće od blata i slame, ne znajući da se u svijetu sada sve više insistira na samoodrživosti i oslanjanju na prirodne resurse, a što se ovde primjenjuje oduvjek“, tvrdi Šov.
U ovom eko selu zaposleno je 30 ostrvljana. Osim njih, više od 1.000 ljudi iz okolnih sela ima finansijsku dobit od turizma, s obzirom da se dio hrane kupuje od seljaka. Pješačke ture kroz okolna sela takođe donose prihode.
Oslanjajući se na gajenje ribe iz ribnjaka, proizvodnju meda iz dvorišnih saća, slanovodni pirinač i turizam, stanovnici Sundarbana vode život bez velikih troškova. Ali, tu je i druga strana medalje. Problem su klimatske promjene i povećanje nivoa vode, što dovodi do smanjenja kopna i površine na kojoj žive ljudi i životinje. Ta cijena će biti isporučena i žiteljima „predivne šume“, iako bi oni sa svojim načinom života svakako trebalo da budu na kraju dugačke liste odgovornosti za pogoršanje klime. Zato djeluje više nego cinično najnoviji izvještaj Džadavpur univerziteta iz Kalkute i Svjetskog Fonda za prirodu (WWF), koji je predvideo da će do 2050. godine milion od ukupno 4,5 miliona stanovnika ovog najvećeg prirodnog rezervata biti klimatske izbjeglice, te da njihov način života može nestati zauvjek.
Piše: Katica Đurović, Bif.rs
