Zašto početna scena “Dobrih momaka” nadmašuje sve ostale filmske klasike

Iako su mnogi režiseri prigrlili gangsterski žanr kao sredstvo za pričanje priča o pretjerivanju, opasnosti i kriminalu, rijetko ko je uspio da uhvati privlačnost i brutalnost organizovanog kriminala poput Martina Scorsesea. Od ranih filmova poput Mean Streets do kasnijih ostvarenja kao što su The Departed i The Irishman, niko nije istraživao svijet mafije i gangstera na tako autentičan način. Decenijama je proučavao kriminalno podzemlje, istovremeno stvarajući neke od najupečatljivijih likova, kako stvarnih tako i izmišljenih, u historiji kinematografije. Uprkos svim uspjesima u ovom žanru, vjerovatno je njegovo remek-djelo, Goodfellas (Dobri momci), ostavilo najdublji trag, ponajviše zahvaljujući vjerovatno najboljoj uvodnoj sceni u cijelom filmskom žanru. Više od tri decenije nakon premijere, Dobri momci ostaju jedan od najboljih filmova ikada snimljenih, a za to su zaslužne nevjerovatne uloge, nezaboravan saundtrek i Scorseseova maestralna režija.

Uprkos svim ikoničkim trenucima u filmu, ništa ne dočarava briljantnost Dobrih momaka — i gangsterskog žanra generalno — kao njihova uvodna scena. Filmovi poput legendarnog ostvarenja The Godfather (Kum) Francisa Forda Coppole počinju sugerirajući da organizacije poput mafije mogu pomoći onima koji traže pravdu, ali Dobri momci ne gube vrijeme na to; bez obzira šta sami sebi govore, gangsteri brinu samo o sopstvenim interesima. U samo 13 riječi, Scorsese postavlja tezu svog remek-djela, rečenicu toliko upečatljivu da se i danas citira, ujedno upoznajući publiku s čovjekom čija će opčinjenost organizovanim kriminalom na kraju postati njegova propast.

Dobri momci imaju jednu od najboljih uvodnih rečenica u historiji filma

“Koliko se sjećam, oduvijek sam želio biti gangster.“

Izrečena prepoznatljivim glasom Raye Liotte, ova rečenica je postala kultna i postavlja temelj za ono što slijedi: priču o ambiciji, pohlepi, nasilju, izdaji i tome šta znači uspjeti u Americi. Smješten u New York od pedesetih do osamdesetih godina prošlog vijeka, film prati Henryja Hilla, kojeg tumači Liotta, dok prolazi kroz svoj uspon i konačni pad kao saradnik jedne od gradskih mafijaških porodica. Usput komunicira sa brojnim mafijašima, ali niko nije važniji za njegov život od Jimmyja Conwayja (Robert De Niro) i Tommyja DeVita (Joe Pesci).

Dok film počinje, Hill, Conway i DeVitoj jure mračnim autoputem kada čuju zvuke iz prtljažnika. Kada se zaustave da provjere o čemu se radi, publika vidi izvor: teško ranjenog gangstera po imenu Billy Batts, kojeg igra pokojni Frank Vincent. Iako publika još uvijek ne razumije u potpunosti okolnosti, ono što slijedi jeste šokantan prizor nasilja, dok Tommy bode Billyja, a Jimmy završava posao hicem iz pištolja. Dok Henry zatvara prtljažnik, Liotta izgovara nezaboravnu uvodnu rečenicu filma dok počinje pjesma Tonya Bennetta “Rags to Riches”.

To je majstorski uvod koji odmah uspostavlja suštinski raskorak između Henryjevog romantičnog viđenja organizovanog kriminala i užasne stvarnosti kakva ona zapravo jeste. Film prikazuje ovaj stravičan čin nasilja, a zatim odmah vraća gledaoce u Henryjevo djetinjstvo, pokazujući kako je postao čovjek kakav je danas. On je “uvijek želio biti gangster” jer muškarci koje viđa svaki dan predstavljaju sve ono što želi od života: novac, moć, poštovanje i slobodu od društvenih zakona. Uvodni citat nije samo uvod u Henryjevu priču; to je objašnjenje opasne mitologije koja oblikuje njegov život. Od početka do kraja, Dobri momci se postavljaju kao priča o usponu od trnja do zvijezda, ali ona koju treba izbjegavati, a ne juriti.

Uvodni citat Henryja Hilla na kraju definiše njegov tragičan pad

Briljantnost Dobrih momaka postane još jasnija kada se otkrije kako se Henryjeva priča konačno završava. Nakon godina provedenih u pokušajima da postane gangster, život ga potpuno proguta, vidi kako mu prijatelji umiru i primoran je da okrene leđa svemu što zna. Izdaje najbliže saradnike i bojažljivo ulazi u program zaštite svjedoka, što većina mafijaša smatra krajnjom izdajom. Završna naracija otkriva koliko je organizovani kriminal duboko oblikovao njegov pogled na svijet, pa umesto da izrazi bilo kakvo kajanje za ono što je učinio, on ide do kraja. Njegovo jedino žaljenje je što više ne može da živi luksuznim životom na koji je navikao. Njegova najveća kazna, po njegovom mišljenju, jeste to što je primoran da živi život običnog čovjeka.

“Danas je sve drugačije; nema akcije… mora se čekati u redu kao i svi drugi. Ne mogu dobiti ni pristojnu hranu – čim sam stigao ovdje, naručio sam špagete sa marinara sosom, a dobio sam rezance sa jajima i kečap. Ja sam običan niko… moram ostatak života da živim kao šonjo”, žali se Henry na kraju filma.

To je savršen zaključak obećanja iz uvodne scene. Henry provodi cijeli život jureći idealizovanu verziju organizovanog kriminala, da bi na kraju otkrio da je taj način života neodrživ. Čak i nakon što je pobjegao od opasnosti koja mu je prijetila životu, ostaje emocionalno vezan za fantaziju koja ga je skoro uništila.

Više od 35 godina nakon premijere, uvodna scena i legendarna uvodna replika ostaju jedno od najvećih dostignuća krimi žanra. Dok Kum i drugi mafijaški filmovi možda nude operetniji prikaz mafije, Scorseseovo remek-djelo hvata realnost tog života, ali i nešto mnogo uznemirujuće: lakoću s kojom obični ljudi mogu da se zaljube u svijet izgrađen na nasilju i eksploataciji. Uvodna izjava Henryja Hilla nije samo pamtljiva filmska replika; ona je suština jednog od najboljih krimi filmova ikada snimljenih i upozorenje koje njegov glavni lik nikada nije shvatio.

Izvor: Collider (Zabava & Film)