Dramatična misija spašavanja: Kako je zaboravljena operacija u Drugom svjetskom ratu pošla po zlu
Dok su hiljade savezničkih zarobljenika lutale okupiranom Italijom nakon kapitulacije, tajna operacija spašavanja pretvorila se u opasnu igru mačke i miša sa njemačkim snagama.
Norman Crockatt nije široko poznato ime, ali ovaj britanski obavještajac bio je odgovoran za jednu od najkontroverznijih odluka tokom Drugog svjetskog rata. Kada je Ratni ured u Londonu 23. decembra 1939. godine formirao Odjeljenje za vojne obavještajne poslove 9 (MI9), za čelu ove nove organizacije izabran je 45-godišnji Crockatt. Bivši čelnik Londonske berze smatran je „pravim čovjekom“ za taj položaj uprkos skromnom iskustvu u vojnim obavještajnim krugovima.
Osnovna misija MI9 bila je pomoć britanskom vojnom osoblju u bijegu i izbjegavanju zarobljeništva. To je podrazumijevalo krijumčarenje karata i minijaturnih kompasa ratnim zarobljenicima u nacističkim logorima, ili pomaganje oborenim pilotima na neprijateljskoj teritoriji. Iako mali ogranak britanske obavještajne službe, u junu 1943. godine Crockatt se suočio sa sudbonosnom odlukom o sudbini 80.000 savezničkih zarobljenika u italijanskim logorima. Dok su se Saveznici spremali za invaziju na Italiju, morao je odlučiti da li zarobljenici treba da ostanu u logorima i čekaju dolazak trupa ili da pokušaju pobjeći.
Kontroverzna naredba i propuštena prilika
Crockatt se odlučio za prvu opciju, izdavši naređenje da komandanti logora osiguraju ostanak zarobljenika. Glavni faktori koji su uticali na ovu odluku bili su loše fizičko stanje iscrpljenih zarobljenika, strah od odmazde fašističkih snaga, te uvjerenje da će napredovanje Saveznika kroz Italiju biti brzo. Ipak, ono što MI9 nije učinio jeste obavještavanje premijera Winstona Churchilla o ovoj odluci, što je izazvalo ogorčenje u Londonu kada je istina izašla na vidjelo.
Kada je italijanska kapitulacija stupila na snagu u septembru 1943. godine, Italijani su pustili zarobljenike, ali su Nijemci brzo preuzeli kontrolu nad većinom logora. Procjenjuje se da je oko 30.000 zatvorenika ignorisalo naređenje o ostanku i krenulo u bijeg, što je primoralo britansku i američku komandu da pokrenu hitne spasilačke misije.
Operacija Jonquil i izazovi na terenu
Za vođenje operacije spašavanja izabran je potpukovnik Charles „Tony“ Simonds, koji je okupio elitne jedinice poput Drugog puka Specijalnih zračnih snaga (2SAS), Uprave za specijalne operacije (SOE) i američke Ured za strateške usluge (OSS). Misija je dobila kodni naziv Jonquil, a baza je uspostavljena u luci Brindisi na jugu Italije.
Plan je podrazumijevao slanje malih timova duboko iza neprijateljskih linija, koji su trebali pronaći odbjegle zarobljenike i usmjeriti ih prema obali radi evakuacije brodovima. Međutim, operacija se suočila sa ogromnim preprekama, uključujući žestoke borbe njemačkih i savezničkih snaga, izuzetno loše vremenske prilike i, prije svega, nedostatak pouzdane radio-komunikacije.
Tragičan epilog i lekcije iz prošlosti
Tokom oktobra i novembra 1943. godine, specijalni timovi uspjeli su prikupiti stotine zarobljenika na dogovorenim tačkama uz obalu Jadranskog mora. Ipak, koordinacija sa mornaricom često je zakazivala. Pojedina plovila su napadnuta od strane njemačkih snaga, a u jednoj od takvih akcija poginuli su i članovi posade i obavještajci.
Iako je oko 900 bivših zarobljenika spašeno pomorskim putem ili preko kopna, a ukupno između 11.000 i 14.000 uspjelo pronaći put do slobode, komandanti su nakon rata isticali da je ovo bila propuštena prilika. Glavni zaključak obavještajaca bio je jasan: nedostatak modernih sredstava veze i nesrazmjera u planiranju koštali su slobode hiljade ljudi koji su se mogli spasiti uz bolje vođenje operacija.
Izvor: HistoryNet (Historija & Zanimljiva pro?lost)
Koliko zapravo (ne)znamo o ovome?
Sokrat je govorio: „Znam da ništa ne znam” – jer tek kad shvatimo šta ne znamo, otvaramo prostor za istinsko učenje. Možete li tačno odgovoriti na ova 2 brza pitanja iz članka?
