Misterija duga 150 godina riješena: Navodno izumrla džinovska ptica zapravo nikada nije nestala
Analiza drevne DNK otkrila je da misteriozne kosti navodno izumrle džinovske ptice zapravo pripadaju vrsti koju i danas dobro poznajemo, ali je tokom vijekova promijenila veličinu.
Davne 1870. godine identifikacija vrsta svodila se na pažljivo posmatranje spoljašnjeg izgleda. Naučnici su smatrali da dvije životinje sa istim fizičkim karakteristikama moraju pripadati istoj vrsti, dok bi svako veće odstupanje ukazivalo na potpuno novog, često većeg pretka.
Kada je francuski biolog Alfons Mil-Edvards proučavao veoma veliku, drevnu kost noge ždralova pronađenu u pećini u južnoj Francuskoj, uporedio ju je sa kostima modernih vrsta. Kost je bila znatno šira od onih kod sarskog ždrala ili običnog ždrala, zbog čega je zaključio da nikako ne mogu biti ista vrsta. Smatrao je da ove kosti iz kasnog pleistocena pripadaju izumrloj vrsti džinovskog ždrala koja je živjela na kraju posljednjeg ledenog doba, te ju je nazvao Grus primigenia.
DNK analiza razotkrila vijekovnu zabludu
Identitet ove navodno izumrle vrste osporavan je i proučavan bezbroj puta tokom proteklih 150 godina, ali moderna nauka je konačno ponudila jasan odgovor. Nova analiza drevne DNK sugeriše da Grus primigenia zapravo nikada nije izumro – on je jednostavno postao manji. Zapravo, sve vrijeme se radilo o običnom ždralu (Grus grus).
“Prethodne studije su se oslanjale isključivo na veličinu i oblik kostiju kako bi pokušale da razumiju ove velike ptice”, objašnjava paleoekolog Džon Stjuart sa Univerziteta Bornmut u Engleskoj. “Korišćenje DNK analize pružilo nam je mnogo precizniju sliku o tome šta ove kosti zaista predstavljaju.”
Kako se istraživala prošlost
U svijetu nauke, analiza drevne DNK predstavlja relativno novu tehnologiju. Istraživači širom svijeta sa velikim entuziasmom ponovo analiziraju stare muzejske eksponate kako bi otkrili šta nam nova tehnologija može reći o životinjama koje su odavno nestale. Proces obuhvata bušenje malog otvora u kosti kako bi se uzeo čist prah, iz kojeg naučnici kasnije uspijevaju da izoluju i pojačaju DNK.
Stjuart i njegov tim analizirali su 18 drevnih kostiju ždralova pronađenih širom Engleske, Velsa, Francuske, Njemačke i Balearskih ostrva. Iako nisu mogli da buše originalni uzorak koji se čuva u Parizu jer je previše dragocjen, rezultati testiranih uzoraka pokazali su iznenađujuću dosljednost. Nije bilo jasnih razlika u DNK – svi uzorci su pripadali vrsti Grus grus, uprkos fizičkim razlikama u širini kostiju.
Zašto su ždralovi postali manji?
Istraživači naglašavaju da kod ždralova mužjaci znaju biti znatno krupniji od ženki, što je vjerovatno doprinijelo ranijim pretpostavkama da se radi o dvije različite vrste. Ipak, ovo otkriće otvara novo pitanje: zašto su nakon 11. vijeka nove ere obični ždralovi postepeno postajali sve manji?
“Mami nas pomisao da zaključimo kako je promjena veličine nastala zbog klimatskih promjena ili uticaja čovjeka na pejzaž, poput isušivanja močvara, ali za sada to ostaje u sferi nagađanja”, navode istraživači u studiji objavljenoj u magazinu Royal Society Open Science.
Izvor: ScienceAlert (Nauka & Svemir)
Koliko zapravo (ne)znamo o ovome?
Sokrat je govorio: „Znam da ništa ne znam” – jer tek kad shvatimo šta ne znamo, otvaramo prostor za istinsko učenje. Možete li tačno odgovoriti na ova 2 brza pitanja iz članka?
