Ahmeda Burića Bureta upoznao prije dvadeset i nešto godina, i to u novinarskoj redakciji koja nam je tada bila kuća. Iako je rat bio netom završio i imali smo bezbroj problema koji su nas okruživali i o kojima smo pisali, u toj kući je bilo puno smijeha i zezancije.
A ako ćemo pravo, u tu kuću je rijetko ko ušao a da nije osjetio taj duh jedne od najboljih novinarskih redakcija koja je ova zemlja imala. A sve nas je okupio Senad Pećanin, za kojeg je vlastiti sin tvrdio da živi u redakciji. Iako je bilo tu sjajnih, prekaljenih novinara i književnika, tu je bilo okupljeno čudno i raznoliko društvo, nešto nalik na kultnu Grupu TNT iz stripa Alan Ford.
Dovoljno je bilo kročiti s vrata, a Amir Gutošić Guta i Mensur Muzurović koji su bili naši DTP-jci, dočekali bi vas sa pogledom dobrodošlice, nekad bi gunđali, nekad bi vas zajebavali iz čista mira, ili bi vas pitali kako je sinoć igrao Werder Bremen, a nekad ništa ne bi rekli jer su imali pune ruke posla, a zvučna kulisa u njihovom dijelu redakcije se kretala od Freddija Mercuryja i Montserrat Caballé pa do Šabana Bajramovića, Sinana Sakića i Cuneta Gojkovića, a tu se u neka doba zvučno ukazao i rumunski treš folker Nikolae Guca…
U toj atmosferi se stvarala historija novinarstva, uz sarkazam, cinizam, ali prvenstveno uz znanje sjajnih novinara koji su poslije otišli različitim putevima, ali, valjda, negdje u sebi znaju da su Dani bili ta priča koja se desi jednom u životu i koja izaziva ponos, ali i da znate da ste bili na pravoj strani.
Čovjek koji je bio vezivno tkivo te priče i ekipe je bio Bure. Puno zna, a dobronamjeran, uvijek na strani onih slabijih. I pravo sam sretan što sam mogao napraviti ovaj razgovor, jer je važno da ovo ostane zapisano. O toj kultnoj redakciji Dana, šta je te novine razlikovalo u odnosu na Slobodnu Bosnu, o novinarstvu i književnosti – kako je Nisvet Džanko pisao o obješenim guzovima Arnolda Schwarzeneggera i čobanici u okolini Jablanice, o poeziji, knjigama koje je napisao, o muzici iskupljenja i albumu ”Sin pustinje”, o Johnyju Cashu i Elvisu J. Kurtoviću, Sarajevu i Mostaru, o Džidžikovcu i Cernici, zašto su Velež i Hajduk sudbinski klubovi, ocu koji je volio automobile, o novoj knjizi ”Nekrolog jednoj epohi” koju će uskoro promovisati, te zašto nas rat u Gazi i zločini nad civilima i djecom ne smiju naučiti da mrzimo, govorimo sa legendom punka i folka, Ahmedom Burićem.
Ipak, treba vjerovati pjesnicima, jer oni imaju moć da popravljaju historiju. Bure je čovjek koji je uvijek popravljao svijet. I onaj folkerski i onaj pankerski. Pa ko voli, nek izvoli…
(Kliker.info)
