Nevidljivi rudari: Kako mikrobi izvlače radioaktivni otpad iz zaboravljenih rudnika
Iako se vjerovalo da je opasni uranijum iz historijskog rudnika u Australiji sigurno zaključan, sitni mikrobi su pokrenuli proces koji bi mogao promijeniti način na koji gledamo na nuklearni otpad.
Godine 1944. stijene iz rudnika Mount Painter u srcu Australije poslane su u Sjedinjene Američke Države na eksperimente u sklopu tajnog Projekta Menhetn. Posljedice tih davnih istraživanja ostavile su duboke tragove širom svijeta, dok se na samoj lokaciji rudnika dugo vjerovalo da su preostali uranijum i rijetki zemni elementi sigurno zaključani unutar suhih gomila rudnog otpada.
Međutim, najnovija istraživanja pokazuju da priroda ima sasvim druge planove. Uzorci prikupljeni s površine otpada na lokalitetu Mount Painter otkrivaju da se opasni minerali premještaju prema površini, gdje se nakupljaju u neočekivano visokim koncentracijama, iako se smatralo da te deponije netaknute leže više od osam decenija.
Mikroskopske fabrike u akciji
U studiji objavljenoj u časopisu Journal of Hazardous Materials, naučnici sugerišu da su mikrobi u ruševinama odgovorni za prenošenje ovih toksičnih supstanci u gornjih deset centimetara otpada u obliku polimetalnih nanočestica.
“Tradicionalno smo pretpostavljali da su ovi toksični metali sigurno zaključani od strane prirode u ovim sušnim okruženjima, ali ovi sićušni organizmi nas demantuju”, objašnjava geozaučnik Joël Brugger sa Univerziteta Monash. “Oni u suštini djeluju kao mikroskopske fabrike, razgrađujući stabilne minerale i mobilišući elemente poput uranijuma u okolni ekosistem.”
Opasnost od širenja u vodene tokove
Najveća zabrinutost leži u činjenici da ovi mikrobi pretvaraju minerale iz nerastvorljivih fosfata u koloidalne oblike koji se lako mogu kretati kroz okoliš. Kiše su rijetke u polusušnom području Arkaroola, ali kada padnu u obliku ljetnih pljuskova, pretvoreni minerali poput uranijuma mogu se lako suspendovati u kišnici i dospjeti daleko od samog rudnika.
Izlaganje uranijumu – bilo pijenjem kontaminirane vode ili udisanjem sićušnih čestica – može izazvati ozbiljna oštećenja kod ljudi i živog svijeta. Upravo zato ovaj rad poziva na ozbiljno preispitivanje načina na koji upravljamo rudarskim otpadom širom planete.
Budućnost rudarstva i ekološki izazovi
Dok se energetska infrastruktura svijeta okreće obnovljivim izvorima energije i električnim vozilima, potražnja za kritičnim mineralima i metalima vrtoglavo raste. Očekuje se da će se količina rudarskog otpada drastično povećati u bliskoj budućnosti.
“Dok brzo širimo operacije kako bismo zadovoljili neviđenu potražnju za kritičnim mineralima, količina rudarskog otpada generisanog širom svijeta značajno će rasti”, ističe ekološki mikrobiolog Santonu Sanyal. Razumijevanje načina na koji ovi domaći mikrobi komuniciraju sa otpadnim materijalima postaje apsolutno vitalno za sprječavanje dugoročne kontaminacije i razvoj održivog rudarstva budućnosti.
Izvor: ScienceAlert (Nauka & Svemir)
Koliko zapravo (ne)znamo o ovome?
Sokrat je govorio: „Znam da ništa ne znam” – jer tek kad shvatimo šta ne znamo, otvaramo prostor za istinsko učenje. Možete li tačno odgovoriti na ova 2 brza pitanja iz članka?
